Pisala sam u prošlom broju Hrvatske riječi o migrantima. Tu oko nas. U Somboru. Pisala sam o svojim pomiješanim osjećajima između empatije i straha. Empatije za obitelji koje su na put dug tisuće kilometara krenule samo da bi svojoj djeci omogućile život daleko od rata. I s druge strane, straha od grupa mladih, jakih, zdravih momaka koji su Sombor osvojili, malte ne, kao da je to njihov grad od pamtivijeka. I dok je taj broj Hrvatske riječi još bio u tisku, dogodio se prosvjed građana iz dijela Sombora najbližeg prihvatnom centru. Pokazalo se tako da taj osjećaj straha zbog migranata dijele i drugi. (Ma koliko to naša službena migrantska politika izbjegavala da vidi i čuje.) Pokazalo se, ili preciznije rečeno – čulo, da taj strah nije bezrazložan i da su se ljudi na prosvjed odlučili, nemoćni da se na drugi način izbore s bahatim mladićima. Čaša se prelila nakon napada grupe migranata, na sreću samo verbalnog, na jednu sedamnaestogodišnju djevojku. I nije to bio jedini problem koji su mještani Šikare imali sa, silom prilika, svojim novim susjedima. Kažu, djecu na igralište u Šikari više ne puštaju, jer su ga zaposjeli migranti, kažu još da na ulici ispred kuća sjede i galame, da ulaze u dvorišta i bez pitanja, pa čak i javljanja domaćinima uzimaju što im treba... U svemu tome živjeli su Šikarčani dva mjeseca, pisali peticiju, ali se nešto uradilo tek kada su izašli na prosvjede. Obećano je ekspresno rješavanje njihovog problema. A to ekspresno rješavanje (vidjelo se samo dan-dva kasnije) značilo je raseljavanje problematičnih migranata. Natrag u Preševo. Obećali su to u loklanoj vlasti, a čini se i sami (bez Komesarijata za izbjeglice) proveli u djelo i doslovno preko noći spakirali u autobuse i put Preševa otpremili dvjestotinjak mladića uglavnom iz Afganistana i Pakistana. Kako će na taj potez gledati (ili već gledaju) oni iz Komesarijata, možda će se znati još dok ovaj tekst  bude u tisku.

No, ipak nešto se dogodilo. Somborci su se oslobodili svojih problematičnih susjeda. I ma koliko to sada netko osuđivao, treba razumjeti i te ljude. Odjednom je njihov svakidašnji život u jednom mirnom dijelu Sombora postao sasvim drugačiji. Drugačiji zbog tamo nekog rata s kojim nitko od njih nema nikakvih dodirnih točaka. Na stranu to što bi se valjda trebalo podrazumijevati da oni koji dođu poštivaju svoje domaćine. Njihovo vlasništvo, navike, običaje i da se uklope u to.