Migrantska kriza stigla je i do Sombora. Bez neke velike medijske pompe u prihvatni centar u Somboru stiglo je skoro 400 migranata. Da su ipak tu, Somborci viđaju svakodnevno na ulicama, u pošti, samoposlugama. Grupe su to od po sedam-osam, pa i desetak mladih momaka. Uvukao se tako neki potihi strah u ovdašnje ljude, jer nikome nije ugodno vidjeti grupu zdravih, jakih momaka, iz, za njih, nekog drugog i dalekog svijeta. Iskreno, i sama spadam u te i takve Somborce. Nije mi baš ugodno kada se na ulici moram skloniti grupi dvadesetogodišnjaka (jer oni se vama skloniti neće), brine me kada se naša kći u prvi sumrak vraća sama kući. S tim i takvim razmišljanjima ovih dana posao me odveo do istog tog prihvatnog centra u Somboru. A prihvatni centar zapravo je nekadašnji vojni objekt prilagođen boravku migranata. Za početak tu je bilo oko 150 ljudi – obitelji s djecom. No, kada su migranti izmješteni iz centra Beograda, u Sombor je stiglo njih još oko 250, pa je centar proširen i sada ovdje smještaj osim obitelji imaju i pojedinci, uglavnom mlađi muškarci. 

A život u prihvatnom centru zapravo je život u iščekivanju. Iščekivanju toliko željenog odlaska u Mađarsku od koje ih dijeli samo dvadesetak kilometara. Dvadesetak kilometara do novog, obećanog života. U Njemačkoj, koja je krajnji cilj svih ovih migracija. A to iščekivanje zna se odužiti na tjedne, pa i na više od mjesec dana. Dani i dani iščekivanja za odlazak. Odlazak u neizvjesnost, jer nitko u tom prihvatnom centru ne zna što ih još čeka do te sanjane Njemačke, a i kada stignu tamo što im donose godine pred njima. Te strahove dijele i Fatima i Hasan. Na put od tisuće kilometara, koji je trajao četiri mjeseca, u koji su do sada uložili 10.000 dolara, krenuli su samo s jednim ciljem – bolji život za njihovu djecu. Bolji život daleko od eksplozija, svakodnevne pucnjave, rata. Kažu, u Afganistanu su bili učitelji, obrazovani, mladi ljudi, koji su samo htjeli jedan normalan život. Nije moglo, jer su neki drugi htjeli rat. I zato su s djecom od tek nekoliko godina krenuli put neke obećane zemlje. Preko Pakistana, Irana, Turske, Grčke, Makedonije, Srbije... Pomogao mi je taj razgovor s njima da malo drugačije gledam na migrante koje svakodnevno srećem na ulicama svog grada. Svatko od njih jedna je tragična priča o bijegu i potrazi za životom dostojnim svakog čovjeka. Mi smo im samo usputna stanica na tom putu.