Već smo pisali o tome kako se u našem gradu (ne) čuva graditeljska baština. Sada ćemo pisati i o tome kako se čuva određena vrsta duhovne baštine, kako čuvamo spomen na određene ljude, koji su bili zaslužni da današnji grad bude baš ovakav. Riječ je o familiji Sučić, čiji su članovi na razne načine zaslužni na putu da od naselja Subotica postane grad.
Prvi poznati Sučić u Suboticu dospio je kao vojnik 1687. godine kada se formirala Vojna krajina. U svojoj monografiji o slobodnom kraljevskom gradu István Iványi navodi da je prvi kapetan subotičke tvrđave, po jednom dokumentu iz 1700. godine koji se nalazi u Beču, bio Luka Sučić koji je 1690. godine postao armalni plemić. Rođen je u Bosni u mjestu Albani. Po drugim izvorima familija potječe iz Dubrovačke republike. Službovao je 10 godina u Bosni, sudjelovao je u 12 vojnih pohoda, bio je i zarobljen, oslobodio se plaćanjem otkupa. Iványi navodi i jednu nejasnoću u svezi s njim.
Na čelu grada
Po dokumentima je Juraj Vidaković iste te 1690. godine dobio plemstvo, kao zapovjednik subotičkog praesidiuma (pročelnik naselja). Po Iványiju tadašnji kapetani nisu zapovijedali samo vojskom, nego su obavljali i sve upravne zadatke. Možda su obojica bili na čelu grada. U dvojezičnoj publikaciji Koreni-Gyökerek (Povijesni arhiv Subotica, 1991.) u jednom popisu kućanstava subotičkog šanca iz 1720. godine prvo ime koje se navodi je Ilia Szucsics kapetan (najvjerojatnije Lukin sin), Vidakovića nema na ovom popisu. Interesantno je da su, mada je službeni jezik popisa latinski, imena pisana mađarskim pravopisom. István Iványi publicira i jedan vrlo interesantan popis čete vojnika pješaka Mustra–Lista Hajdunum (razdoblje između 1724. – 1734.) u kojem se navodi 100 imena i vjeroispovijest svakog vojnika (Catholici i Graeci Ritus). Na koncu popisa nalazi se: Jacobus Szucsics Capit, kao da je on sam sastavio popis. Po Iványiju, ovaj dokument bez datuma nalazio se u tadašnjoj gradskoj arhivi. Od Iványija znamo da su se kapetani i časnici 1724. godine morali iseliti iz tvrđave gdje su do tada stanovali. Tri Sučića: kapetani Jakov, Juraj i podkapetan Luka svoje kuće su podigli u blizini nekadašnje tvrđave. Nakon što je grad 1743. godine postao slobodna komorska varoš, dvije kuće su porušene, odnosno franjevci su ih otkupili, a vlasnicima su dodijeljene slobodne parcele u centru.
Tko je bio prvi »gradonačelnik«?
Pokojni arhivar László Magyar napisao je jedan mali članak o Ivanu Sučiću, kao o »prvom izabranom gradonačelniku« slobodnog kraljevskog grada Marie Theresiopolisa. Ivan Sučić je mnogo činio da komorska varoš stekne viši status. Tada još gradski kapetan, s bilježnikom Antom Parčetićem, odlaze (1778. godine) u Požun da kraljici ponude još »darova«: 100 opremljenih konja i 5.000 zlatnika za troškove ratovanja u Bavarskoj. »Na dobrom smo putu da naša stvar uspije, samo da imamo dovoljno novaca, jer tu svatko traži novac«, piše kući Parčetić. Danas se ovo zove drugačije, ali svodi se na isto. Izgleda da su bili uspješni, jer se iduće 1779. godine, 22. siječnja, u bečkom uredu objavljulje akt o proglašenju Subotice slobodnim kraljevskim gradom, a 19. veljače carica je »njenom urođenom blagonaklonošću« naredila da se grad nazove Maria Theresiopolis. Sučić i Parčetić su postali i prvi zastupnici grada u Zemaljskom saboru 1790. godine. Ivan Sučić je bio na raznim dužnostima, među ostalim on je vodio »kolonizaciju«, zapravo stvaranje sela Šandor. On je 5. lipnja 1796. izabran na dvije godine za gradonačelnika i s tri pomoćnika je vodio upravne i privredne poslove grada. Po tadašnjem ustrojstvu prvi čovjek grada je bio predsjednik Magistrata. Na ovu dužnost je ponovo izabran 1800. godine.
Magyar napominje kako su u to doba prezimena »vrlo različito« pisana. U zapisniku o izboru gradonačelnika pisano je Szucsity, a prilikom ponovnog biranja Szucsich, a sam se potpisivao kao Szuchich. Kada su 1801. godine on i brat postali vlasnici dijela Pačira, kraljevskom uredbom mogli su upotrijebiti prefiks »de Pacsér« (Sučići od Pačira). Po svemu sudeći, bili su u srodstvu i s Vojnićima od Bajše. Ivan Sučić je umro 1814. godine i pokopan je u zidu franjevačke crkve. Iz nama nepoznatog razloga kamena ploča s njegovog groba skinuta je nakon Prvog svjetskog rata i našla se negdje u podrumu. Magyar ne zna dalju sudbinu ove ploče. Po mom mišljenju prvi gradonačelnik zaslužuje da se makar jedna uličica nazove po njemu, kao i po Károlyu Bíróu, jer su više učinili za ovaj grad nego neki koji su dobili titulu počasnog građanina.
