U jedinom domu za stare i bolesne svećenike Subotičke biskupije Josephinum živi sedam svećenika. Svatko ima sobu s kupaonicom, a na raspolaganju su im i kapelica, primaća soba, blagovaonica i ambulanta. Trenutačno je u tijeku renoviranje tri apartmana, jer se sljedeće godine očekuje dolazak novih svećenika. 

 

Džeparac od misnih intencija

 

Za razliku od Hrvatske, u Srbiji katolički svećenici nemaju osiguranu mirovinu. Stoga im Biskupija nudi besplatan smještaj i hranu u domu. Džeparac sami zarade preko misnih intencija – misne nakane koje svećenik dariva kada misi, a za one kojima starost ili bolest ne dozvoljavaju niti toliko službe, Biskupija osigurava lijekove i sve ostalo što im je potrebno. Osim mirovine, svećenici nemaju niti zdravstveno osiguranje. Do 75. godine sami sebi uplaćuju doprinose za zdravstveno, a kasnije im to osigurava Biskupija.

Odlazak u mirovinu svećenika je uveden nakon Drugog vatikanskog koncila, a počinje s navršenih 75 godina. Međutim, ukoliko biskup smatra da je svećenik sposoban voditi župu i nakon 75-te godine dotični može obavljati svećeničku službu još nekoliko godina – kao što je slučaj i s ravnateljem doma Josephinum i župnikom župe Uznesenja Blažene Djevice Marije na Bikovu vlč. Julijem Bašićem. »Kada svećenik navrši 75 godina, po Kanonu mora dati ostavku biskupu, a na njemu je da odluči hoće li prihvatiti ostavku ili neće. Na primjer, moju ostavku biskup Ivan Pénzes nije prihvatio, jer smatra da sam još uvijek sposoban voditi župu«, govori vlč. Bašić. 

 

Križ bolesti

 

Osim umirovljenih svećenika, u Domu žive i oni mlađi od 75 godina, koji su zbog bolesti prisiljeni povući se sa župe. Takvu sudbinu imao je đurđinski župnik vlč. Lazar Novaković koji se u 55. godini razbolio i od tada je, već četvrtu godinu, u Josephinumu.    

»Trudim se biti zadovoljan sa svim što imam. Često mi u misli dođu riječi pokojnog svećenika Franje Vujkovića koji je govorio da mu je dosta da ima ‘tanjir čorbe i krevet’, a ja ovdje imam i puno više. Imam i rodbinu u Subotici kod koje uvijek mogu otići ako se nečega zaželim«, rekao je vlč. Novaković koji kaže da uvijek rado ispunjava vrijeme čitanjem poezije, gledanjem sportskih događanja i kartanjem s prijateljima te da je zbog toga jedini sportaš u domu. 

»Volio bih kada bi nas kolege koji su aktivni malo češće posjećivali i nalazili vremena i za nas svećenike koji smo u Domu«, dodao je on. 

»Bez križa se ne može živjeti, svatko mora nositi svoj životni križ. Mene je Gospodin smatrao dostojnim kad mi je udijelio ovaj križ bolesti. Prije mi je bilo puno lakše govoriti ljudima o bolesti nego je podnositi, al’ velika je istina da uvijek može biti gore. Kad slušam ljude u ispovijedi i vidim kakve nevolje podnose, onda ovaj moj križ u bolesti i nije tako težak«, priča vlč. Novaković i dodaje da je zahvalan Bogu što mu je ostavio pamet s kojom može misliti te da mu poezija puno pomaže u molitvi. 

Citirajući blaženog Alojzija Stepinca, vlč. Novaković je rekao da što god mu se dogodi, kad god pomisli da ništa ne može, moliti se uvijek može. 

»Molitva nam uvijek daje snage i jakosti da idemo naprijed«, zaključio je vlč. Novaković. 

Glavna medicinska sestra u domu je Ana Vojnić Tunić, koja ovdje radi već 23 godine, a osim medicinskih zaduženja odgovorna je i za nabave. 

»Kupujem lijekove, vodim svećenike kod liječnika i idem u nabavu hrane i svega što je potrebno za normalno funkcioniranje života u Domu. Ima puno posla ovdje, i poput svakog posla i ovaj nosi određenu odgovornost sa sobom, al’ moram reći da nam je trenutačno olakšavajuća okolnost što nemamo ležećih bolesnika«, rekla je Vojnić Tunić.