Premda se godini ovoj 2017. još ne nazire kraja, može se reći ona je već samu sebe osigurala i podmirila, ostat će zapamćena, barem među nama piscima, jamačno i ljubiteljima lijepe književnosti – prvo nam je žurno uzela Vojislava Sekelja a sada je ugrabila Petka Vojnića Purčara, romanopisca, pripovjedača, pjesnika, dramskog pisca i filmskog autora.
Rođen je u Subotici 1939., osnovnu školu i gimnaziju završio u rodnom gradu, jugoslavensku i svjetsku književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu, a multimedijalnu režiju u Parizu. Objavio dvadesetak knjiga – pripovjedaka, romana, zbirki pjesama i dramskih tekstova izvođenih na teatarskim scenama Subotice, Osijeka i dr. a brojne njegove radio-drame na radio-postajama Novog Sada, Zagreba, Beograda i dr. Prevođen je na desetak jezika i zastupljen u šesnaest antologija.
Prateći društvene mijene i krize povijesne zbilje, kroz obiteljske uspone i padove Hrvata u Panoniji, napose u Bačkoj, Vojnić Purčar je ostvario djelo koje ga svrstava među vodeće hrvatske pripovjedače i romanospisatelje. Pripovjedni jezik njegove proze uistinu je tekst posve oslobođene imaginacije, u njemu se pisac služi jezikom ne samo kao predmetom stvaranja, već pokazuje i njegovu čudesnu moć u postupku nastanka fikcionalnog i iluzije, pa se na tom tragu, gdjekada, empirijska realnost otvara prema metafizičkom, primjerice, kada nam skreće pozornost na tragično tužnu ograničenost i ubogost naše vlastite racionalne slike svijeta, kao u noveli Hrast lužnjak.
Zacijelo, upravo je radi tih, i drugih, razloga svojedobno Krleža svrstao Vojnić Purčara u pisce – europskog kruga (E. Čengić Razgovori s Krležom). Kritičari su njegove romane i novelistiku, koji obuhvaćaju razdoblje od marijaterezijanskih vremena do danas, ocijenila kao čudesan prizor i neuklonjiv književni žig suvremene proze.
»U ovom kontekstu treba spomenuti Petka Vojnića Purčara (1939.)«, ukazuje Krešimir Nemec, »zbog značajnih inovacija u žanru obiteljsko-genealoškog romana ... Vojnićev Dom sve dalji (Novi Sad, 1977.) prati dvjestogodišnje trajanje obitelji Pijuković u fiktivnom Panogradu … do današnjih potomaka. No od tradicionalne obiteljske sage à la Golsworthy … nije ostalo ništa ... Purčar destruira epsku sukcesiju i vremenski kontinuitet. Uskraćujući čitatelju informacije o vremenu on gradi subjektivnu kroniku, sastavljenu od ahistorijskih pojedinosti.« [Nemec, Zagreb, 2003. 293-294.]
O Petku Vojniću Purčaru pišu Draško Ređep, Lazar Merković, Zlatko Kramarić, Branko Bošnjak, Stjepan Šešelj, Goran Rem, Josip Cvenić, Helena Sablić-Tomić, Branko Bošnjak, Srba Ignjatović, Geza Kikić, Vuk Krnjević, Vjekoslav Bizjak, Branimir Donat, Sveta Lukić, Raša Popov, Igor Mandić, Petar Šarčević, Vojislav Sekelj, Milovan Miković, Krešimir Nemec, Ksenija Katanov, Veselko Tenžera, Pero Zubac, Slavko Gordić, Boško Krstić, Ottó Tolnai, Ferenc Deák, Sanja Vulić, Đuro Vidmarović, Petar Vukov, Zoran Đerić, Matija Molcer, Zvonko Sarić, Tomislav Žigmanov i mnogi drugi obuhvaćeni bibliografijom Gordane Đilas, vraćat će se njegovim stihovima i prozi, učvršćujući identitet hrvatske književnosti, pjesništva, umjetnosti i jezikoslovlja. Neka mu je vječna hvala i slava!
