Pozvali me ovih dana iz Osnovne škole 22. oktobar u Monoštoru da me obavijeste da će ovih dana članovi njihove pčelarske sekcije u jednom pravom pčelinjaku učiti o pčelinjim društvima, razvoju pčela u košnici, vrcati med, postavljati hvatače peludi. Samo po sebi je zanimljivo što u današnje vrijeme, kada djecu interesira sve drugo samo ne priroda, ima učenika zainteresiranih za ovu sekciju, a još vidjeti ove đake kako zadimljavaju košnice, vade ramove iz njih, traže maticu, nešto je što se ne propušta, pa makar to bila i nedjelja prije podne. I tako sam se naoružana fotografskim aparatom i diktafonom uputila u Monoštor. Na zborno mjesto u pčelarsko gospodarstvo Anice i Ivice Periškića. Kako kasniti nije niti lijepo niti kulturno, pogotovo kada vam je posao u pitanju, trudila sam se stići na vrijeme. Ipak, većina članova pčelarske sekcije me je već preduhitrila i strpljivo čekala polazak na odredište – Siget, koliko neodređeno znam negdje u ataru kod Bezdana, prema Dunavu i granici. Kako uvijek ima onih koji (uvijek) stignu u posljednji tren, tako je i ova zanimljiva družina u ovu pčelinju avanturu krenula malo kasnije nego što je bilo dogovoreno. Prevozno sredstvo traktor i prikolica, u koju je stalo svih 17 malih pčelara, zajedno s njihovim profesorima koji u školi vode ovu sekciju. Mi odrasli ipak smo se odlučili za malo komforniji prijevoz. Kroz atar, što lenijama, što nekim kaldrmisanim putem i eto nas u pčelarskom raju. Nisu domaćini Anica i Ivica ništa prepustili slučaju: tu su pčele i košnice, tu je hladovina, drvene klupe i stolovi; ako zafali mjesta za sjedenje, tu je i po koja bala slame, a nitko ni gladan ni žedan ostati neće.

 

Roj sav od pravila

 

Odmah se vidi da dangubljenja neće biti, jer poduzimljivi Ivica odmah okuplja djecu kako bi im održao kratko predavanje o pčelama. Dio se može pripisati njegovoj sugestivnosti, a dio zainteresiranosti malih pčelara, tek svi su pažljivo slušali, pitali, dopunjavali. Vidi se da im ovo nije prvi susret s pčelama i pčelinjakom. 

»Jaja polaže matica, a leglo njeguje posebna struktura i generacija pčela. Pune ga peludi, medom i mliječom. I tako devet dana kada se ćelija zatvara, jer je prikupljena hrana dovoljna za 21 dan koliko je potrebno da se izlegu pčele«, objašnjava Ivica i dalje slikovito nastavlja priču. »Narednih 18 dana pčele provode u svojoj kući, rade kućne poslove i čuvaju ulaz u košnicu. I kao što i vi poslije 18 godina postajete punoljetni, tako i pčele poslije 18 dana postaju ravnopravni članovi u košnici. To znači da onda izlaze u prirodu i sakupljau pelud, nektar i vodu«, priča dalje Ivica, a mali pčelari ne samo da pažljivo slušaju već i sami dopunjuju već spremni kada Ivica malo zastane, dajući i njima priliku da sami kažu ono što već znaju. 

Sedmogodišnji Luka tako uzima riječ od Ivice i nastavlja priču kako pčele imaju jednu malu slamku preko koje sisaju nektar koji smještaju u svoj želudac, a pelud nose u vrećicama koje su im na nogama. Znaju ovi mališani i da žalačni aparat služi pčelama za obranu od svakog uljeza i neprijatelja, ali ne brani pčela ovim ubodima sebe već svoje društvo. Preuzima Ivica dalje riječ i opet slikovito objašnjava da pčele nektar i pelud predaju drugim pčelama u košnici koje ga smještaju u ćelije, nešto poput silosa koje ljudi pune žitom. Kada se ćelije napune, zatvaraju se. A pčelarima onda samo ostaje vrcanje meda. Nisu te pčele radilice jedini stanovnici košnice. Tu je i matica, i opet uskače Luka, trut koji pari maticu. Ubacuje se ovdje u priču i novopečeni pčelar Dejan Mitić koji je imao potrebu da djeci objasni da su trutovi najmiroljubiviji mužjaci u prirodi. »Maticu sparuje najbolji, najperspektivniji trut koji na nju prenosi tu dobru genetku i zato je važno da u košnici imamo što više trutova. Ali kada prestane potreba za njima pčele ih polako škartiraju i iznuruju, uskraćuju im hranu i tako izgladnjele izbacuju ih iz košnice«, završava Ivica teoretski dio i djeci najavljuje da ih sada čeka i praktični rad. 

A u tom praktičnom radu Ivica već ima svoje pomagače među članovima pčelarske sekcije koji su tijekom zime bili vrijedni i rame uz rame s Ivicom odradili dio posla oko pčelinjaka. 

 

Za kraj najslađe – vrcanje meda

 

I dok se mali i veliki pčelari svrstavaju u grupe, pripremaju dimilice, koristimo i mi svojih pet minuta da postavimo po koje pitanje (možda) budućim ozbiljnim pčelarima i njihovim nastavnicima koji vode pčelarsku sekciju. Luka Mrvičin, čini se, vičniji je pčelarenju nego li priči, pa od Luke, škrtog na riječima, jedva doznajemo da je svojim drugarima pokazao kako se u košnici traži matica. »Prvo smo otvorili košnicu, odvojili ramove jedne od drugih, vadili svaki pojedinačno. Matica mora da postoji u košnici da bi bilo novih pčela«, kaže Luka a mi ga ne gnjavimo više jer vidimo da mu bolje ide s pčelama nego s novinarima. 

Zato problema s novinarima nema sedmogodišnji Luka Marijanović, za njega je sasvim prirodno što smo baš njega pitali da nam pojasni kako pčele sakupljaju pelud. 

»Pčele prvo slete na jedan cvijet, pipcima stavljaju pelud s cvijeta u vrećice na nogama i nose ga u košnicu«, kaže sigurnim glasom Luka, a na pitanja voli li med i bi li volio biti pčelar odgovara s dva kratka »da«. Mihael Ibišić iskustva s pčelaranjem već ima, jer nije samo član pčelarske sekcije već i pomoćnik svome tati u pčelinjaku. 

»Zanimiljivo mi je sve o pčelama i već dosta toga znam«, kaže Mihael i bez greške nam ponavlja životni ciklus u pčelinjaku, od matice i polaganja jaja do pčela koje skupljaju pelud i nektar.

»Pčele žive do 45 dana, ali taj životni vijek može biti i kraći ako su paše na koje izlaze zatrovane pesticidima. Posljednji izlazak iz košnice bit će da odu negdje u prirodu i tamo uginu. Ako je bolesna ili otrovana, pčela će uginuti u košnici, a vani će je iznijeti druge pčele«, hvatamo krajičkom uha priču pčelara Bojana Zetovića koji  radoznalim glavicama nagnutim nad košnice  dodaje još koju zanimljivu priču više o tom čudesnom svijetu pčela. 

»Društvo pčelara u Monoštoru je po godinama pčelara dosta staro i bez pomlatka nema nam budućnosti i zato smo prije dvije godine počeli razmišljati o osnivanju pčelarske sekcije u našoj osnovnoj školi. Naša ideja je prihvaćena i tako je nastala ove sekcija«, kaže nam pčelar Ivica. 

Tko bi takvu ponudu i odbio, pa i ne čudi što su u školi objeručke prihvatili želju pčelara da svoje znanje i iskustvo prenesu i na one najmlađe nadajući se da će se među njima naći barem nekoliko budućih vrsnih monoštorskih pčelara. 

»Naša djeca su vezana za prirodu i nije bilo teško okupiti više od 20 članova pčelarske sekcije. Nekima od njih pčelarstvom se bave i roditelji, a neki su prosto radoznali i interesira ih i pčelarstvo«, kaže Damir Šimun, jedan od profesora koji vodi pčelarsku sekciju. 

Tako zadubljenima u priču umalo da nam promakne ono najslađe – vrcanje meda. Vidjeli su mali pčelari i to. I probali tek vrcani med. A za kraj ove pčelinje avanture ručak u prirodi. A kako bi u Monoštoru moglo drugačije nego iz kotlića.