Isus je svoje javno djelovanje proveo hodajući, promatrajući prirodu i čovjekovu djelatnost, te se tim slikama služio naviještajući Božje kraljevstvo. Tako na jednostavan i slikovit način dotiče i otvara srca ljudi za osluškivanje njegove riječi. Jedanaeste nedjelje kroz godinu Crkva se u evanđelju susreće s Isusom i njegovim osjećajima prema narodu koji je kao ovce bez pastira (usp. Mt 9,36). Zato poziva Dvanaestoricu.
Pastir i stado
Evanđelje na samom početku govori da se Isus sažalio nad mnoštvom. Ovo Isusovo sažaljenje izražava Božju dobrotu, milosrđe i ljubav prema čovjeku. Nije riječ o prolaznom osjećaju ganuća, već o snažnom osjećaju iz kojeg proizlazi cijelo Isusovo poslanje. Zato je njegovo javno djelovanje hod i susret s ljudima uočavanje njihovih potreba i teškoća. Na tom putu susreta i djelovanja s Isusom se nalaze i njegovi učenici, a danas i cijela Crkva. Potaknut sažaljenjem prema narodu, Isus izabire Dvanaestoricu za buduće pastire, koji će, poput njega, narod voditi, poučavati i hrabriti. Apostoli će i nakon što on ode k Ocu nastaviti hodati, susretati i uočavati potrebe ljudi, te potaknuti uočenim djelovati. Oni će biti pastiri koji hodaju sa svojim stadom.
»Kad Isus ugleda mnoštvo, sažali se nad njim…« (Mt 9,36). Isus je ugledao masu, ali je vidio potrebe pojedinaca. Njegov narod nije za njega mnoštvo, nego brine za svakog ponaosob, te je njegovim sažaljenjem obuhvaćeno sve ono što čini brige svakog pojedinog čovjeka u mnoštvu koje ga je okruživalo. Tako Isusov sažalni pogled ohrabruje, jer pojedinac zna da ga on primjećuje i razumije, da pred njim nije samo dio mase, jer Isus kad promatra mnoštvo, zapravo promatra pojedince, no ne zaboravlja i zajedničke potrebe. Njegovo sažaljenje, tj. njegovo milosrđe je sveobuhvatno. To je odlika pastira koji brine za svoje stado, on brine za svaku ovcu posebno, ali i za stado u cjelini. Ako bi činio drugačije, ne bi bio pravi pastir i njegova briga ne bi bila potpuna. Na taj način će za Kristovo stado, za Crkvu, nastaviti djelovati Dvanaestorica, a kasnije i nasljednici apostola, biskupi i svećenici, sve do danas.
Ključ za takvo djelovanje je hod i susretanje s narodom, poznavanje pojedinca, strpljivo slušanje i razgovor. Iz ovog konteksta mi možemo sada kritizirati naše pastire, naše svećenike, no to nije na nama. Na nama je da se zapitamo kakvo smo mi stado, jesmo li neposlušno, koje bježi od pastira, ili s njim surađujemo. Narod je Isusa tražio, išao je za njim u želji da će primiti utjehu i pomoć. I mi danas trebamo svog pastira tražiti, surađivati s njim, otvoriti mu se. To je jedini način da on svoje pastirsko poslanje i službu izvrši. Trebamo znati da on jeste naš pastir, ali nije tu samo kada se mi sjetimo da trebamo primiti sakramente, od krizme do vjenčanja. Nije njegova zadaća da udovoljava našim zahtjevima kada od obreda želimo napraviti svečane ceremonije kako bi na filmski način obilježili ženidbu ili krštenje. On je naš pastir svaki dan i s njim trebamo surađivati tako što ćemo biti aktivni članovi Božjeg naroda.
Moliti za duhovna zvanja
Druga slika koju Isus koristi, a koja je njegovim suvremenicima bliska je žetva i radnici. On kaže »Žetve je mnogo, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju« (Mt 9,38). Ovim riječima poziva nas da molimo za duhovna zvanja. On poziva mlade u svećenike, redovnike i redovnice da budu radnici u njegovoj žetvi. No, nije lako odazvati se tom pozivu, jer taj odaziv znači odabrati sasvim drugačiji način života i naići na nerazumijevanje u svijetu, među prijateljima, rodbinom, a često i u najužoj obitelji. Stoga se nije lako odlučiti i pozitivno odgovoriti na Božji poziv. Moderan svijet često ne razumije kršćanske vrijednosti i ideale, odbacivanje ovozemaljskih tekovina radi Božjeg kraljevstva, pa takva odluka može izazvati porugu i osudu. Stoga djevojkama i mladićima koji su od Boga pozvani i odabrani za duhovni poziv treba naša podrška i molitva.
Oni koji su već izabrali put posvećenog života susreću se na njemu s mnogim teškoćama i izazovima. Nije uvijek lako odoljeti kušnjama, prosuditi ispravno situacije i biti ustrajan. I njima je potrebna naša podrška i molitva, te naša otvorenost za suradnju. Kao članovi Božjeg naroda dužni smo moliti za svoje pastire koje nam je Bog odabrao, kao i za one buduće koje Bog poziva, a koji se još nisu odazvali.
