Slikam te riječima je druga pjesnička zbirka Željke Zelić izašla u nakladi NIU Hrvatska riječ iz Subotice. Govoriti i pisati o poeziji uvijek sa sobom nosi rizik učitavanja onih značenja proisteklih iz osobnog čitateljskog doživljaja. Govoriti o poeziji Željke Zelić jest govoriti o doživljaju poezije doživljenog i (ne)doživljenog. Poezija koja je čista i prozirna, na mahove mirna voda u kojoj se zrcali naše osobno iskustvo koje se osvježava u dodiru s čistom vodom poezije. Namreškati tu ravnu površinu i zaroniti iz uzavrelosti misli i osjećanja u hladnu i često otrježnjujuću stvarnost poetskog jezika osvježenje je na smisaonom i jezičnom planu.
Njene riječi i jesu žive slike, koje se smjenjuju s različitom dinamikom, o čemu svjedoči i sam jezik pjesama. Pokatkad suzdržan, zaustavljen glas u grlu, zamrznuta slika snažnog emotivnog naboja, a onda raspjevan i obojen, stvara sinesteziju boja i zvukova, koja na osobit način pridonosi bogatstvu pjesničkog jezika ove zbirke.
U stalnom stvaranju veze između bliskog i dalekog, u međuprostoru koji se nalazi unutar binarne opozicije na čijim se polovima nalaze ova dva pojma nastaje čitav svijet poezije osobnog doživljaja. Pjesnikinjin svijet koji neprestano pokušava doći do zraka unutar tog zatvorenog i omeđenog prostora kreće se i prijeti rušenju brana koje ga stežu. Izlaz iz tog svijeta koji pritiska jeste pogled u nebo. U stalnom kretanju pogleda od neba ka zemlji i obrnuto stvara se hijerarhija pogleda – od zrnca prašine ka nebu i nazad.
U zgusnutosti i zbijenosti jezika očituju se osjećanja koja su ispod površine ovih pjesama u kojima se kao dominantna osjećanja u pjesmama javljaju ljubav i čežnja, a zatim i traganje. To je traganje za ljubavlju, ali i traganje za pravim čvrstim riječima koje grade prebivalište za čitav pjesnikinjin svijet. Jezik zbirke je pročišćen i ima svoj vlastiti poredak, čitatelj može osjetiti da se na tom jeziku radilo, jer su slike dobro fokusirane, izoštrene.
Forma pjesama kreće se od zgusnutog, eliptičnog iskaza do pjesama u prozi. Dominantni motivi pjesama su ljubav, glad za ljubavlju, čežnja i motiv očiju kome je posvećen ciklus pjesama Akvarel u očima, kao i motivi smrti i novog života koji iz nje proizlazi.
Pjesma je svjetiljka u koju treba dolijevati ulje novih riječi. Ona je istovremeno put i putokaz; što se očituje i u stihovima pjesme Sjaj u mraku iz ciklusa Akvarel u očima: »Kap / tražim sjaja, / pjesmom – / na mračnim mjestima.«
Neraskidiva povezanost svjetla i tame rađa stihove. Poezija je putovanje unutar sebe i donošenje na svjetlost, pred sebe i druge, onoga najdragocjenijeg unutar pronađenog. Ritam i rima su često značajni za ostvarivanje misaone i emotivne cjelovitosti. Osjećanja koja se kreću u širokom rasponu tonova i boja ipak su vješto vezana jezikom, te ne dolazi do rasplinjavanja.
Ova zbirka poezije u potrazi je za vlastitim prostorima sreće. Autorica ispisuje lirski putopis, mapirajući mjesta koja do tih prostora sreće vode. Put nije uvijek prohodan, naprotiv, često nailazi na prepreke i to je jezikom i stilskim sredstvima jasno iskazano. Hodajući tim prostorima koji su nekad imračni i neprohodni, kada slute smrt, lirski subjekt se ne plaši tog konačnog trena: »hrlim ka svjetlu neistrošenih duša / koje obavijene u bijelo čekaju obali« ili »i u tom času smrtnom / kad titraj duha utihne i / duša se u strahu / od putovanja pokoleba, / dotakni u smrti – / ne boj se – / trenutak vječnosti i neba.«
U pjesmama se slika priroda, ali i prostor grada, lirski subjekt je šetač, a mijenja se i pozicija onog s kim se susreće. Nekada je to drago, blisko lice, a zatim slučajni prolaznik, prosjak i, na koncu, stranac.
Riječi su stvoriteljice života, imaju snagu sačiniti nove lirske svjetove. Na kraju zbirke nalazi se, vjerujemo i najava novih pjesama-slika, stihovima: »Točka – / nije kraj. / Svaki početak / na točku sliči.«
