Šest učenica OŠ Ivan Goran Kovačić iz Sonte, dobi od trinaest do petnaest godina, istinska su budućnost sonćanskog rukometa. Kao najdarovitije članice školske rukometne sekcije vrlo mlade su priključene treninzima prve ekipe ŽRK Sonta.

 

Rukomet u krvi i genima

 

Najstarija među njima je učenica 8. razreda Jelena Mihalek,  najvjerojatniji ovogodišnji učenik generacije. Potomak je obitelji u kojima je rukometna lopta bila rekvizit više generacija. Aktivni rukometaši bili su joj djed po ocu Josip Mihalek – Joška, djed po majci Marinko Klecin i otac Damir, a rukometašica je bila i majka Dijana. 

»Rukomet sam počela trenirati u školskoj sekciji, kao jednu od aktivnosti koje su mi istinska relaksacija od učenja. Učim dosta, bilježim velike uspjehe u školskim natjecanjima, ali dobrom organizacijom vremena redovita sam i na klupskim treninzima. Sport mi nije opterećenje, dapače, relaksira me od učenja. Poput svega ostaloga i rukomet sam shvatila vrlo ozbiljno. Bila sam uporna na treninzima, pa sam od  voditelja sekcije Gorana Matića i Terezije Bukovac tijekom šestog razreda prebačena u igrački pogon ŽRK Sonta. Bila sam fascinirana novom sredinom, novim načinom rada. U početku sam trenirala, na utakmicama sjedila na klupi i upijala svaki potez iskusnijih suigračica. Nije me smetalo što ne igram. Kad sam prvi put ušla u igru, mojoj sreći nije bilo kraja, a pljesak podrške naših vjernih navijača urezao mi se u srce i sjećanje. Sada već dobijam i zamjetnu minutažu, ali ne znam koliko ću još dugo ostati u klubu, sve ovisi o obvezama u daljem školovanju. Voljela bih igrati i dalje, suigračice su mi druga obitelj, ali ipak škola će mi uvijek biti prioritet«, u dahu nam priča Jelena i odlazi na pripreme za trening.   

 

Od školske sekcije do miljenica navijača

 

Još jedna učenica 8. razreda, Anastazija Šegrt, djevojka skromna u priči, ali itekako eksplozivna  na parketu, odnosom prema obvezama, obećava. 

»S rukometom sam počela u 3. razredu u školskoj sekciji, a u klubu sam od prošle godine. Treniram redovito, a trener me u posljednje vrijeme uvodi i u igru. Ne smeta me što sada imam malu minutažu, mislim da moje vrijeme tek dolazi«, kaže Anastazija. 

Jovanka Zorica, učenica 7. razreda, uporna, žestoka, u punom razvoju, svojim odnosom prema rukometu nameće se za predvodnika ovih cura. 

»Treniram dugo, počela sam uz stariju sestru. Oduvijek sam znala da je rukomet prilično grub sport, no ne bojim se niti jedne protivnice i uvijek sam spremna za žestoka nadmetanja«, kaže Jovanka. 

Tu su i tri učenice 6. razreda, upornim radom nameću se za budućnost. Mjesto među vratnicama na treninzima zauzima Elvira Oršoš. 

»Od djetinjstva mi se dopalo ono što sam vidjela da rade vratarke. Treniram uporno, više se ne plašim lopte i nadam se da ću kroz koju godinu biti standardna vratarka ŽRK Sonta«, samouvjerena je Elvira. Višnja Šokac, sitna konstitucijom, ali vrlo okretna, uporna i srčana već kuca na vrata prve ekipe, a s prijateljicom iz odjeljenja, Milicom Zorović, s rukometnom loptom se druži od 3. razreda u školskoj sekciji. U klubu su od jesenas. 

»Imamo puno volje i želje da što više naučimo i nametnemo se za neko od mjesta u prvoj ekipi. Fenomenalan je osjećaj nastupiti u našoj hali, pred našim navijačima, njihov pljesak je nezamjenjiv. Koliko znamo, iz kluba će otići još nekoliko cura, a mi smo tu, vrijedno radimo i pripremamo se da ih dostojno zamijenimo«, zajednički konstatiraju Višnja i Milica.