Istodobno s početkom priprema premijernog izvođenja opere Tosca (sezona 1953./54.) urednik lista Naša pozornica razgovara s redateljem Nikolom Cvejićem, propitujući se i za njegova gledišta o skladatelju i libretistu. Za dramu Tosca poznatog francuskog dramatičara Victoriena Sardoua (1831. – 1908.), vrsnog poznavatelja, pače majstora kazališne tehnike, zanimali su se mnogi talijanski skladatelji, pa i sam Giuseppe Verdi – ističe Cvejić. Među njima i Giacomo Puccini, koji se oduševi njome, vidjevši je s glasovitom francuskom glumicom Sarah Bernhardt u naslovnoj ulozi. Izdavač Giulio Ricrdoi (1840. – 1912.) otkupi prava na libreto, a Luigi Illica (1857. – 1919.) i Giuseppe Giacosa (1847. – 1906.), stalni Puccinijevi suradnici, započnu je prilagođavati zahtjevima operne scene, držeći se Sardouova djela gdjegod je moguće.
Skladatelj Puccini
Giacomo Puccini je glavni predstavnik talijanske opere iza Verdija, a po uspjehu i izvođenju svojih djela spada među najpopularnije europske operne skladatelje. Njegova je glazba u ovoj operi izrazita, efektna, bogate melodike i dinamike, s mnogo dramskih akcenata, majstorski izrađena i vješte instrumentacije. Dobro stilizirani kontrasti, dramski i lirski čine ovu operu neobično zanimljivom, od početka do kraja.
Na pitanje o redateljskoj koncepciji operne režije ovoga djela, Cvejić je istaknuo kako je već postignut svojevrsni maksimum u mizanscenskoj ilustraciji glazbe, te su po njegovu mišljenju dosegnute krajnje mogućnosti u realističnom izgrađivanju likova i situacija. I mada se ovo operno djelo sastoji iz dva nerazdvojiva dijela – teksta, koji pruža dramski element, i glazbe koja nudi bogatstvo muzičkog elementa – redatelj je ipak odlučio da će glazbena partitura Tosce biti njegova knjiga režije, a sukladno tomu njegov najbliži suradnik bit će dirigent ove opere, maestro Milan Asić.
I kao što redatelj dramskoga teksta na čitaćim probama upoznaje ansambl, tako i on kao redatelj ove opere mora najprije upoznati izvođače s kompozitorom i njegovim djelom, razlažući njegove temeljne misli i nakane, ukazujući na odlike razdoblja u kojem se radnja odigrava, podvlačeći karakter pojedinih likova, gradeći njihovu psihološku vjerodostojnost, približujući izvođačima vlastitu režijsku koncepciju, a kada nastupi faza iščitavanja svake pojedinačne uloge, započet će unutarnje oblikovanje likova. Tomu će s jedne strane pridonijeti svojevrstan duhovni plan ličnosti, a s druge, pak, stanovite mizanscenske ilustraciji glazbe, koje je publika naučena prepoznavati.
Mladi pjevači
Redatelj Nikola Cvejić, prema vlastitom sudu, solistima uvijek daje punu slobodu stvaranja, postavljajući im najmanja moguća ograničenja, budući da od njih ne kani stvarati svoje učenike nego im omogućiti slobodan razvoj pod njegovom paskom. Drugim riječima, ne utvrđuje granice slobodi niti jednoj umjetničkoj kreaciji, jer ne želi sputavati niti jednu umjetničku individualnost, ukoliko ne remeti opći dojam cjeline. Od izvođača traži da na sceni pokažu istinsko proživljavanje unutarnjih zbivanja, kako bi svaki lik ispunili vlastitim osjećajima, da uzmognu reći: »lik je u meni i ja u njemu«. Budući da u subotičkom opernom ansamblu prevladavaju mladi pjevači, redatelj im nastoji pokazati kako bi sam, kao izvođač nastupio, ali uz pripomenu da ga se ne smije oponašati, već da svatko sam treba nakon toga tražiti putove uspostave vlastite kreacije i interpretacije lika koji mu je povjeren. Redatelj tada može brižljivo graditi one spone koje logično povezuju operne prizore, plastično ocrtavajući karaktere dramskih ličnosti, spajajući glavne pokretače dramske radnje, ostvarujući na sceni procese koji pridonose uspostavi dramskih odnosa i sukoba glavnih lica operne radnje, logičnom postupnošću i gradacijom koja izvire iz unutarnjeg odnosa glazbe i teksta. Ovako zamišljena režijska postavka, prema riječima Nikole Cvejića, trebala bi uroditi očekivanim rezultatom, kako se izvođenje ove opere ne bi svelo na »koncert u kostimu«.
