Naneo me ovih dana, što posao, što slučajni posjet u nekoliko somborskih sela. A u razgovoru s mještanima neminovno priča dođe i do razgovora o tome kako su sela sve praznija. I starija. Ne po starosti kuća, već po starosti ljudi koji u njima žive. Kažu Gakovčani od početka godine umrlo je 28 ljudi, a rođena je tek jedna beba. Slična je priča i u Monoštoru, gdje je, opet kažu ljudi, do kraja svibnja preminulo tridesetak ljudi, a rodila se samo jedna beba. Slična (porazna) statistika je i u drugim selima. Ne samo sada, već godinama unazad. Zato su oni koji svoj život i život svoje obitelji vezuju za selo, u očima većine čudaci, pa čak i onda kada u tom istom selu žive nekoliko puta bolje nego u gradu. Jednog od takvih koji je još prije tridesetak godina prepoznao prednosti života na selu, ostavio grad i vratio se tamo gdje pripada, upoznala sam ovih dana u najmanjem somborskom selu, tik uz bodljikavu žicu na mađarskoj granici. Tridesetak godina razvijao je svoje poljoprivredno gospodarstvo koje se pretežito bavi voćarstvom i ribarstvom. Tridesetak godina. Ne tri mjeseca ili tri godine već tri desetljeća. Tri desetljaća predanog rada, uspona i padova, ali i tri desetljeća istajnosti i želje da se uspije. Ne u selu, ali u jednom od somborskih salaških naselja upoznala sam mladi bračni par, koji doduše ima dvostruko manje staža u poslu kojim se bavi, ali dijeli istu upornost i riješenost da istraje i uspije na svom obiteljskom gospodarstvu. Upoznala sam i jednog mladog poljoprivrednika, također iz jednog somborskog sela. Supruga je s njim, ili za njim, došla iz Novog Sada da zajedno stvaraju obitelj, rade i proširuju svoje gospodarstvo. Mnogo toga im ne ide na ruku, a prije svega to što nema neke dugoročne strategije u poljoprivredi i ravnopravne utakmice za državnu zemlju, ali ipak ne odustaju. 

Ima takvih primjera još. U svakom selu, na svim salašima. I osobno mene oduševljavaju ti ljudi koji rade i razvijaju svoj posao, korak po korak. Ne preko noći, ne za jedan dan, već iz dana u dan. Godinama. Ljudi koji takvu životnu filozofiju i pogled na život prenose i svojoj djeci. Djeci koja će znati da se za steći bilo što mora naporno i uporno raditi. Djeci koja će znati da sreća nije uzeti mobitel i krenuti u potragu za svojim virtulanim prijateljima. Djeci koja će znati da životni cilj nije sjesti u prestižni kafić, u isto tako prestižnoj odjeći i pohvaliti se prijateljima jednom selfi fotografijom.