Neovisno o brojnosti neke nacije, naroda ili etničke grupe, čuvanje baštine je od izuzetnog značaja za opstanak i razvoj zajednice. Čuvanje graditeljske baštine pak jedan je od segmenata čuvanja sveopće baštine. Nakon rata u urbanizmu vladala je koncepcija nazvana »rušilački urbanizam«. I Subotičani su također imali koncept »rušilačkog urbanizma«. Naime, Detaljni urbanistički plan centra (DUP) izrađen 1964. godine predviđao je rušenje pola centralnog dijela grada radi izgradnje jednog bulevara i velikog kulturnog centra uz njega. Kao jedini spomenik prošlosti ostala bi tzv. najstarija kuća. Novoprojektirani bulevar zapravo bi bio nastavak Somborskog puta i trebao se završavati na staničnom trgu ispred zamišljenog Novog željezničkog kolodvora. Koncem sedamdesetih godina i u urbanizmu su počeli puhati novi vjetrovi, prilikom rekonstrukcija starih gradskih centara napuštena je koncepcija »rušilačkog urbanizma« i započela je era novog gledanja na graditeljsku baštinu i na njeno očuvanje. Iz tih razloga formiran je 1981. godine Međuopćinski zavod za zaštitu spomenika kulture (Zavod) čija je djelatnost pokrivala cijelu sjevernobačku regiju s ciljem da brine o zaštiti graditeljske baštine.
Najstarija kuća u gradu
Svaki dobri bedeker o našem gradu napominje da je nekadašnja tvrđava izgrađena koncem XV. stoljeća (1465.-70.). Nakon istjerivanja Turaka koncem XVII. stoljeća ovu jedinu čvrstu građevinu s mnogo nesporazuma dijelili su franjevci i vojnici. Franjevci su u prizemlju uredili malu kapelu za bogosluženje, a na katu su stanovali gradski kapetani i časnici (porodice Sučić, Marčetić, Vujavić, Kaić, kaže István Iványi). Kraljevom naredbom od 6. prosinca 1723. godine stari kaštel je dodijeljen franjevcima kako bi od njega izgradili crkvu. Vojni stanovnici su se uslijed zime 1724. godine morali odseliti. Glavni kapetan Jakov Sučić je u blizini kaštela s jugozapadne strane izgradio svoju kuću. Znači, »najstarija kuća« je građena možda baš te godine. Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća ulični dio ove kuće je rekonstruiran i pretvoren u niz zanatskih radnji. U dvorišnom dijelu kuće, čija je osnova bila u obliku slova »U« bili su stanovi. Prilikom svojih istraživanja zamolio sam vlasnika da me pusti da pogledam njegov dio iznutra. Imao je dvije velike sobe, koje su bile zasvođene samostanskim svodom, što je svjedočilo da je zgrada vrlo stara i da možda potječe iz turskog doba. U podrumu je tada radila diskoteka MVM, a u dvorišnom dijelu, odvojeno od ove zgrade postojala je jedna gumarska radionica, koja se zvala Vulkan, vršila je vulkaniziranje autoguma i proizvodila i razne predmete od gume. Prozori radionice gledali su na baštu franjevaca.
Rušenje zida radionice
Kad sam obnašao dužnost glavnog arhitekta 2006. godine dobio sam zadatak da obiđem jedan srušeni zid (radionice) koji se graničio s posjedom franjevaca, koji su od grada tražili stručnu i novčanu pomoć. Za mene je bila neka vrsta kulturološkog šoka kada sam video spomenuti srušeni zid. Odmah sam vidio da je potporni zid zapravo ostatak nekakve dvorišne zgrade stare tvrđave. Sadašnji vrt bilo je dvorište tvrđave. Moja pretpostavka je da su tu bili nekadašnji magacini, eventualno stanovi za postrojbu tvrđave ili pak štale. Ritmičko postavljeni ulazi, tj. plitki lukovi, su na to asocirali. Gradnja zida je bila bizantska, koju su preuzeli i turski graditelji (tzv. opus mixtum). Naime, redovi zidani od grubo istesanih kamenova poravnavali su se s dva do četiri reda opeke pa je ponovo zidan red kamena itd. U ovom slučaju korišten je kamen koji je vađen na »kamenolomu« između Palićkog i Ludoškog jezera, vrsta nizijskog vapnenca. Znači, to je zid iz turskog doba (slika br. 1). S druge strane vrta također postoji ostatak ovakvog zida. O ovom nalazu sam obavijestio direktora Zavoda koji nije reagirao niti je makar naložio da se ti nalazi dokumentiraju. Prilikom rasprave o novom DUP-u, ja sam se u javnoj diskusiji (bezuspješno) zalagao da te lokacije treba zaštititi. Kao što znamo, situacija se nije mnogo promijenila ni danas, a isto je i to da direktor Zavoda opet ne reagira na apel franjevaca. Neću sada pisati o tome kako je »kapetanova kuća« diletantski sačuvana, rekonstruirana i dograđena. Nešto slično kao kazalište. Vjerojatno je to »naš način čuvanja graditeljske baštine«.
