Kolumne
Premijer mekog srca
Vlada Srbije je prošle subote usvojila nacrte zakona o radu, kao i o mirovinskom i invalidskom osiguranju, a na konferenciji za novinare, na kojoj su predstavljeni ti prijedlozi zakona, ministar financija Lazar Krstić javno je priopćio kako podnosi ostavku. I onda je uslijedio dobar, stari scenarij kaubojaca.
U ulozi crnog šešira (»negativca«), sada već bivši ministar Krstić je rekao kako je tražio od premijera Vučića »nemoguć program« za ovdašnje uvjete: smanjenje mirovina od najmanje 20 posto, smanjenje plaća od najmanje 15 posto i otpuštanje minimum 160.000 zaposlenih u javnom sektoru. Uz to je naveo kako je predlagao i povećanje cijene struje za 30 posto. Zašto je predlagao taj, i prema njegovim riječima, »nemoguć program«? Zato da bi, prema scenariju, pripremio scenu za dolazak bijelog šešira (»pozitivca«). A tko bi to bio, ako ne premijer Vučić, za kojega je Krstić rekao da ima meko srce, zbog kojega ima i toliku podršku naroda. Zbog svog mekog srca premijer je rekao kako nije mogao podržati smanjenje mirovina, a precizno je naveo i da ne ide protiv onoga što traži MMF i Svjetska banka, tako da će Zakon o radu biti usvojen, točno u obećanom roku.
Ne sjećam se da je premijer bio baš mekog srca kada je zastupao ideje SRS-a o uspostavljanju državne granice Srbije linijom Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica i nije to baš za konstataciju »bilo, pa prošlo«, ali, eto, prošle se subote učinilo kako bar umirovljenici mogu odahnuti zbog mekog srca premijera, kad, eto ti već sutra, vršitelj dužnosti ministra financija Dušan Vujović izjavljuje kako je njegov prijedlog da ove godine osim plaća u javnom sektoru i mirovine budu smanjene za deset posto, te da će Vlada Srbije razmatrati tu njegovu radnu hipotezu.
Ovdašnja ekonomska situacija škripi, naravno da se mora riješiti veliki deficit državnog proračuna, ali je pitanje – na koji način? Jest da imamo veći broj umirovljenika od zaposlenih, ali ako bi se smanjile mirovine, sve ono što bi se uštedjelo time izgubilo bi se u prihodima proračuna! I nije suština ove priče o javnom sektoru. Naravno da je pravo rješenje podizanje gospodarske aktivnosti i tu stižemo do suštine onoga što donosi Nacrt zakona o radu. A tu su već gazde MMF i Svjetska banka. Jednostavno rečeno – taj će zakon omogućiti daljnja sredstva u obliku kredita i privlačenje investicija, ali po koju cijenu? Po cijenu da će Srbija postati zemlja jeftine radne snage, a ako je netko nezadovoljan, radnici će se moći po kratkom postupku otpuštati, zaposlit će se drugi, jer je veliki broj nezaposlenih koji će pristati raditi i za minimalac, a jeftino proizvedena roba će se prodavati na bogatim tržištima, po tamošnjim standardima cijena, a profit će naravno završiti u džepovima dobrih poslodavaca.
Nitko od ovdašnjih političara neće reći javno – kako je, osim strave izgubljenih ljudskih života, rat vođen u vrijeme režima Miloševića jako puno koštao, a tu ekonomsku cijenu može simbolizirati i trenutak u kojemu tenk tzv. JNA gazi crvenog Fiću u Osijeku 1991. Neki mogu reći da je Fićo bio jeftin. E pa, nije!
Z. S.
