Koliko se život ponekad može okrutno poigrati najbolje znaju Cvijetko Miletić i Živoratka Bozalo iz malog fruškorskog mjesta Đipša. Za nepunih pola sata, prošloga tjedna, ovaj bračni par u vatrenoj stihiji izgubio je krov nad glavom; dom koji su godinama teškim radom gradili. Na mjestu nekadašnjeg obiteljskog doma ostali su samo zidovi, dijelovi namještaja i posuđa. Inače, ovaj bračni par živi od novca tuđe njege i pomoći koju Cvijetko dobiva od ustanove Centar za socijalni rad u iznosu od 25.000 dinara. Ovu pomoć on dobiva za njegu svoje supruge koja je potpuno slijepa. No, i pored toga, oni su uspjeli podići dva sina: Stjepana i Nenada, koji su danas odrasli ljudi. Oni su otišli iz Đipše u veće gradove, tražeći bolje uvjete za život. Na poziv organizacije Crvenog križa i Centra za socijalni rad Šid posjetili smo ovu obitelj. Na zgarištu kuće zatekli smo ih oboje u maloj šupi koja je jedino ostala poslije požara. No, ono što nas je impresioniralo, to je njihov optimizam i vjera da postoje dobri ljudi koji će im izaći u susret i pomoći. Njihove skromne želje potaknule su nas na ovu priču.
Trenutak nepažnje
U Đipši, malom selu u blizini fruškogorskog manastira, danas živi tek 20-ak obitelji. Ovo mjesto čine dijelom obnovljeni manastir Đipša, nekoliko vikend kuća i ostaci nekadašnjeg starog prnjavora. Tijekom ratnih devedesetih godina tu se naselilo nekoliko obitelji:
»Ovdje živim od 1965. godine. Tu sam podigao svoja dva sina i ostao živjeti ovdje. Odrastao sam u Bosni i navikao na prirodu, izvorsku vodu i slobodu. Đipša me podsjetila na rodni kraj«, kaže Cvijetko: »Kuću sam kupio. Vremenom sam dozidao što je trebalo, uredio koliko sam mogao. Sada je više nemam. U vrijeme kada je izbio požar, otišao sam donijeti drva. Supruga je ostala sama u kući da pripremi ručak. Iako je slijepa, kroz svoj život navikla je obavljati sve kućanske poslove, nekad sama, a nekad uz moju pomoć. Pretpostavljam da joj je ispala žar dok je ložila vatru. Požar je prvi primijetio susjed. No, i pored njegovog pokušaja da ugasi požar, nije uspio. Vraćajući se kući, ugledao sam veliki oblak dima i jedino pomislio: »samo da ne gori moja kuća!« Nažalost, moje su se strepnje obistinile. Kada sam došao u dvorište, već je bilo kasno i nisam uspio ništa spasiti.« U vatrenoj stihiji, osim pokućstva, izgorjeli su i njihovi osobni dokumenti. Socijalna radnica posjetila je ovu obitelj kako bi ustanovila njihove osnovne potrebe, kao i mogućnosti da im se pomogne.
»Za sada smo im dopremili ono što im je u ovom momentu najneophodnije: deke, vreće za spavanje, hranu, sredstva za higijenu. Ono što je nadležnost Centra za socijalni rad to je da im se pomogne u sređivanju neophodne dokumentacije oko reguliranja njihovog statusa, koji je potpuno nedefiniran. Također, treba se opremiti prostor za njihovo stanovanje. Moramo krenuti od najelementarnijih stvari: kreveta, peći, stolova, stolica, garderobe, obuće...Vjerujemo da ćemo uspjeti u tome, navodi socijalna radnica Milena Peškir.
Vjera u dobre ljude
Ovoj unesrećenoj obitelji ponuđena je još jedna mogućnost: da budu smješteni u neku od ustanova socijalne zaštite. Ali, njihova želja je da i pored neodgovarajućih uvjeta za život ipak ostanu na svom ognjištu:
»Ja ne volim tražiti ništa. Imate priliku vidjeti što mi je poslije požara ostalo, a tako i drugi. Ako netko može, neka nam pomogne. Ako ne... polako ću sam. Ne želim otići odavde. Najviše bih volio svoju kuću ponovno srediti, pa makar i samo jednu prostoriju. Ja sam Đipšu zavolio. Volim ovu prirodu, tu imam svoj vrt, uzgajam životinje i nigdje mi neće biti bolje nego ovdje«.
Kako kaže, u kontaktu je i sa sinovima koji su izrazili želju da mu pomognu. Vjeruje u državne institucije. Također vjeruje da postoje dobri ljudi, uz pomoć kojih će, uz svoj rad, uspjeti osigurati elementarne stvari za život i u dogledno vrijeme, do zime, osigurati i krov nad glavom.
