Sredinom XIX. stoljeća skoro usporedo su se rodila dva europska pokreta koja i danas djeluju u cijelom svijetu. To su bili komunizam i anarhizam. U suštini, oba ova pokreta bila su okrenuta protiv tada već ojačalog kapitalizma. Jedan od anarhističkih pravaca, nazvan i plemeniti anarhizam, tvrdio je kako nitko ne može vladati nad drugim čovjekom ni u ime Boga ni u ime države. Drugi pak pravac tvrdio je da se društvene promjene mogu izazvati i ubojstvima istaknutih članova vladajućeg sloja, kraljeva, prinčeva, predsjednika država itd. Inače, ovo se nazivalo i individualnim terorom. Rodonačelnik anarhizma Mihail Bakunjin je žestoko kritizirao Karla Marxa, tvrdeći da će krajnji rezultat komunizma biti državni terorizam. Povijest je dokazala da je Bakunjin bio u pravu. Serija montiranih procesa protiv nepodobnih je potresala cijeli »socijalistički tabor«, i u našoj bivšoj zajedničkoj državi ih je bilo nekoliko. Ni »kapitalistički svijet« nije ostao dužan, jer anarhisti i komunisti su poslužili kao dobar alibi u borbi protiv radničkih pokreta, naročito u SAD. Najpoznatiji slučaj je tzv. proces protiv dvojice siromašnih talijanskih imigranata nazvan »Slučaj Sacco i Vanzetti«, koji su, usprkos prosvjeda širom svijeta, na koncu smaknuti na električnoj stolici. Kao i mnogi nedužni akteri, i oni su danas rehabilitirani.
Terorizam bombama
Europski anarhisti su ponekad svoje ciljeve napadali i primitivnim ručnim bombama. Na Bliskom istoku »bombaški napadi« su počeli imati i masovne ciljeve. Tako je grupa Židova u borbi protiv Engleza digla u zrak cijeli jedan hotel, gdje je bio smješten glavni štab engleske vojne komande. Ti atentatori su kasnije postali rukovoditelji nove države Izraela. Za trajanje oslobodilačkog rata protiv Francuske u Alžiru, bombaški napadi bili su korišteni od strane Alžiraca ali ne samo na vojne ciljeve. Kao odgovor i »europski Alžirci« stvorili su OAS (Organisation Armée Sécrete) koja je u Alžiru, ali i u Francuskoj, vršila napade tzv. plastičnim bombama, najčešće u kinima ili slastičarnicama. Tako je započet jedan đavolji krug u kojem se sve više napadaju civilni ciljevi i ubija se masovno u Europi ali i na Bliskom istoku. SAD je proklamirao »rat protiv terorizma« poslije napada u New Yorku, ali nekako ne vidimo kraj ovome ratu. Dapače, danas je već i Europa postala ratno poprište. Daleko bismo otišli da počnemo analizirati kome to odgovara. No, zapravo želio sam pisati o jednom po meni suptilnijem ali isto tako opasnom terorizmu protiv kojega smo također nemoćni. A to je terorizam reklamama – komercijalnim, ali i političkim.
Teror reklame
Već u antičko doba postojale su tzv. viseće reklame koje su pomagale kupcima robe ili usluga da lakše nađu ono što žele. U srednjem vijeku pripadnici pojedinih cehova na zid ispred radnje postavljali su viseće štitove svojih cehova. Od ovog običaja se razvila danas uobičajena viseća reklama, koja naročito stare dijelove europskih gradova čini simpatičnim i rustikalnim. Meni se osobno takve, često duhovite, reklame dopadaju. Pronalaskom svijetlećih reklama polako ali sigurno se mijenja opća slika gradova, napose velikih. Možemo reći da zidovi velegradova postaju agresivni. Nekima to ne smeta, za njih je to neminovni razvoj. Koliko me sjećanje služi, na početku ere televizora nije bilo TV reklama. Danas otvoriš bilo koji kanal državne ili privatne TV postaje redovito, svakih pola sata, te bombardiraju svakakvim reklamama počevši od ženskih uložaka do afričke šljive, da i muški dio gledatelja ima svoj »mamac«. Ako je objašnjenje za neprimjerenu primjenu reklama to da komercijalne televizije žive od reklama, mogu to prihvatiti i imam pravo ne gledati te kanale. Koje je objašnjenje reklamiranja na državnom TV kanalu? Svatko od nas koji koristi struju plaća i pretplatu, to nije mali iznos, i trebalo bi biti dosta da makar jedan stariji film (najnovijih nema) pogledam u kontinuitetu. Od nas se krije bitna informacija, npr. koliko je proračun RTS-a, koliko ima zaposlenih i kolika im je visina plaća. Kvaliteta njihove proizvodnje je prilično niska, pogotovo ako promatramo najčešće gledanu emisiju TV dnevnik čiji prilozi često nemaju veze s vijestima od općeg značaja. Nažalost, nemam veliki izbor: ili ne gledati TV ili bjesniti s razlogom, ali bez rezultata. TV reklame vladaju nad nama. No, ipak se nešto kreće: u susjednoj Mađarskoj, za vrijeme dječjih emisija na drugom programu neće biti reklama. Možda je i to reklama. Pa, onda da gledam te emisije?
