Kada na izborima postoji institut zajamčenih mandata za predstavnike nacionalnih manjina, tada te manjine nemaju razloga za brigu u pogledu političke predstavljenosti. Postoji jedino rivalitet među strankama s manjinskim predznakom. Takav je slučaj i u Hrvatskoj, a nakon nedavno održanog prvog kruga lokalnih izbora dvije najveće stranke koje okupljaju pripadnike srpske manjine u Hrvatskoj, Samostalna demokratska srpska stranka i Demokratski savez Srba, zadovoljne su rezultatima u prvom krugu.

Za pretpostaviti je da su i građani, pripadnici nacionalnih manjina, zadovoljni izbornim rezultatima, kako na temelju općeg biračkog prava tako i na osnovu »manjinskih kvota«. S ove strane Dunava se čini da bi eventualno nezadovoljstvo bilo neprimjereno. Osim što Hrvatska jamči pripadnicima nacionalnih manjina u Hrvatskoj ostvarenje prava na zastupljenost u Saboru, također je zakonski utvrđeno da se na lokalnim izborima u jedinicama koje ostvaruju pravo na zamjenika općinskog načelnika, gradonačelnika i župana iz reda pripadnika nacionalnih manjina isti bira neposredno na izborima. Osim toga, postoje i garantirani vijećnički mandati. U Srbiji manjine, pa tako ni Hrvati, nemaju zajamčenu zastupljenost u Skupštini Srbije, a ne postoji zakonsko pravo ni na zajamčenu zastupljenost na pokrajinskoj i lokalnoj razini.

 

Dobre regulative i kontroverze

 

O prvom krugu lokalnih izbora i zakonskim propisima kojima se uređuje sustav lokalne i područne samouprave i druga manjinska prava u Hrvatskoj razgovarali smo s novinarom zagrebačkih Novosti Nenadom Jovanovićem. Ne negirajući uspostavljen visok standard zaštite nacionalnih manjina, Jovanović kaže kako postoje određene manjkavosti i kontroverze u toj zakonskoj regulativi.

»Na prvo čitanje Ustavni zakon i zakonski propisi koji iz njega proizlaze, a kojima se reguliraju određena prava nacionalnih manjina, od prava na manjinski jezik i pismo do prava na proporcionalnosti u zapošljavanju u državnim i javnim službama, izgledaju jako dobro. Problem je samo što postoji diskrepancija između pravnih akata i njihove provedbe. Zapravo, određene manjkavosti u samoj zakonskoj regulativi ugrađene su već od starta. Tako se ne predviđa da koordinacije manjina budu pravne osobe, bilo da je riječ o horizontalnim koje okupljaju manjine u pojedinoj općini, gradu i županiji, bilo da je riječ o vertikalnim koordinacijama koje obuhvaćaju jednu nacionalnu manjinu na nivou županija i države. Ta odredba nije uvrštena u Ustavni zakon iako su u raspravama prije donošenja u prosincu 2002. srpski i drugi manjinski predstavnici upozoravali na njenu neophodnost. Štoviše, ustavni zakon trebao je biti još rigidniji, jer su tadašnja vodstva dviju najjačih političkih stranaka: SDP-a i HDZ-a našla zajednički jezik oko toga da manjinama, a prije svega Srbima, ne treba davati prevelika prava, pa je morao intervenirati tadašnji predstavnik OESS-a Peter Semneby.«

Jovanović kaže da Zakonska regulativa ima još kontroverzi, zbog čega su u problemu manjinska vijeća.

»Zakonska regulativa omogućava veliki broj manjinskih vijeća koja se osnivaju u gradovima i općinama i koja u nekim sredinama još uvijek ‘vise u zraku’, jer nije sustavno riješeno njihovo financiranje i statusna pitanja. Tu je i pitanje upotrebe jezika i pisma za koje se traži postotak od bar 30 posto pripadnika neke manjine u ukupnom stanovništvu. Posljednjih godina česti su zahtjevi da se taj prag povisi na 50 posto, što bi bilo najviše u Europi.«

 

Zajamčeni mandati

 

Objašnjavajući iz manjinske vizure sustav lokalnih izbora, Jovanović navodi kako u općinama i gradovima gdje živi od 5 do 15 posto pripadnika neke manjine, ona mora imati bar jednog vijećnika, a u slučaju da neka manjina u stanovništvu sudjeluje s više od 15 posto, treba se osigurati njeno proporcionalno sudjelovanje. 

»S obzirom na to da na lokalnim izborima veliki broj stranaka sudionika na svojoj listi imaju nekog ‘manjinca’, ulazak manjinaca ne predstavlja problem. Problem je što su mnogi od onih koji uđu u ta tijela prije svega ‘vojnici svojih partija’, pa tek onda ‘manjinci’ koji često najveće neprijatelje vide baš u predstavnicima manjinskih stranaka«, kaže Jovanović i naglašava kako se za postizanje prava nacionalnih manjina uvode i zamjenici načelnika općina, gradonačelnika i župana iz redova nacionalnih manjina. 

»To važi za općine i gradove u kojima živi bar 15 posto ili 200 pripadnika neke manjine, odnosno županije u kojima živi bar pet posto ili 500 pripadnika neke nacionalne manjine. Izbor navedenih zamjenika provodi se u jednom krugu, a pobjednik je onaj koji ima najveći broj glasova, pa makar bio i manji od 50 posto. Ovo zvuči dobro kad ne bi bilo sitnice – da kandidati za te zamjenike dolaze i iz stranaka koje nisu manjinske.«

Jovanović kaže da je bitniji problem to što na izborima sudjeluje sve manji broj Srba. 

»Kako se broj vijećnika i zamjenika određuje prema popisu stanovništva, velika iseljavanja i brisanja iz evidencije prebivališta koja su pogodila 67.000 Srba, neće utjecati na kvote na ovim i lokalnim izborima 2021. godine, osim što utječu na odziv i rezultate u pojedinim sredinama. Ako se odlazno-izbrisni trend nastavi, na izborima 2025. koji će se provoditi po popisu iz 2021., čiji će se rezultati do tada znati, a na rezultate popisa iz 2011. čekali smo skoro dvije godine, Srbi i neke druge manjine imat će pravo na znatno manji broj svojih predstavnika u izvršnoj vlasti i predstavničkim tijelima.« 

 

Puna kapa mandata

 

Konačni rezultati nakon prvog kruga lokalnih izbora pokazuju brojnost osvojenih mandata političkih predstavnika srpske nacionalne manjine. Jovanović navodi da Srbi imaju zamjenike župana u deset županija. Samostalna demokratska srpska stranka, koja je najjača i jedina parlamentarna srpska stranka, ima šest zamjenika župana (Vukovarsko-srijemska, Osječko-baranjska, Virovitičko-podravska, Ličko-senjska, Karlovačka i Šibensko-kninska), dok je u Primorsko-goranskoj i Bjelovarsko-bilogorskoj bila dio koalicija koje su podržale pobjedničke kandidate, a u Sisačko-moslavačkoj i Požeško-slavonskoj županiji pobjednici su kandidati Demokratskog saveza Srba.

»Srbi imaju 16 načelnika općina, veliki broj zamjenika načelnika i gradonačelnika, kao i preko 200 vijećničkih mjesta u skupštinama županija, gradova i općina.

Od toga, SDSS ima 176 vijećnika uz još šest mandata u okviru koalicija, kao i 14 načelničkih mandata, od čega jedan preko koalicije. Ta brojka nije konačna, jer se će se u drugom krugu izbora 4. lipnja znati tko će biti načelnici u Dvoru, Gračacu i Trpinji. U općinama i gradovima SDSS ima i 18 zamjenika (grado)načelnika, ali gradonačelnika nema jednostavno zato što su Srbi najbrojniji u ruralnim sredinama, dok ih u gradovima ima postotno manje«, kaže Jovanović i navodi da osim Srba pravo na garantirani izbor zamjenika općinskih načelnika, gradonačelnika i župana imaju i Talijani koji imaju dožupana u Istarskoj županiji, kao i Mađari i Česi, a u nekim sredinama i Bošnjaci.  

»Zanimljivo je da u slučaju da u nekoj sredini većinski nastanjenoj pripadnicima neke manjine Hrvati imaju više od 15 posto, imaju pravo na zamjenika (grado)načelnika iz redova hrvatskog naroda.«

 

Primjena Zakona o prebivalištu

 

Biračko pravo na lokalnim izborima – pravo glasa i kandidature proizlazi iz prebivališta. Prema pisanju zagrebačkih Novosti s popisa birača izbrisano je 67.000 Srba u 11 županija u Hrvatskoj, dok je Hrvatski helsinški odbor na temelju dobivenih podataka od Ministarstva uprave iznio kako je s popisa birača izbrisano 40.103 Srba od početka primjene Zakona o prebivalištu od siječnja 2015. do 19. travnja 2017.  Brojne su primjedbe o provedbi spomenutog zakona od strane SDSS-a, a Jovanović kaže da je brisanje iz evidencije prebivališta u mnogim sredinama bilo proizvoljno. 

»Brisani su i ljudi koji žive na svojim adresama, ali baš tog časa nisu bili tu ili su u kategorijama koje zakonski nisu obuhvaćene brisanjima. Bilo da su u procesu povratka, stambenog zbrinjavanja ili obnove, bilo da su u inozemstvu na radu, školovanju ili liječenju. Iako na terenu nije bilo mnogo pritužbi, stvorena je atmosfera straha i zabrinutosti što će biti s ostvarivanjem biračkog i drugih prava. Već sam naveo da je policija prevazišla svoja ovlaštenja i brisala ljude koje nije trebala. Razlika između dvije brojke, 67.000 i 40.000, proizlazi iz različito promatranog razdoblja, jer su se brisanja događala i prije donošenja Zakona. Osim toga, malo se govori da je u Hrvatskoj izbrisano i oko 60.000 ljudi čija je nacionalnost nepoznata, među kojima je velik broj Srba koji se nisu izjasnili.«

Jovanović za to navodi i neke primjere. 

»U Vukovaru je izbrisano 2.187 Srba i 1.389 Hrvata. U većinski srpskoj općini Ervenik kod Knina izbrisano je 12 Hrvata, 378 Srba i 363 osobe nepoznate nacionalnosti, a to svakako nisu bili Bugari ili Nijemci. Dakle, vidi se da je problem brisanja velik, iako je faktički veći problem iseljavanja i manjina i većinskog naroda zbog loše političke, a pogotovo ekonomske situacije u zemlji.«

 

SDSS ispred DSS-a

 

Komentirajući pojavu, rad i politički utjecaj nove stranke srpske manjine Demokratskog saveza Srba na hrvatskoj političkoj sceni, Jovanović kaže da je DSS nastao nakon što su njegovi čelnici uz podršku tadašnjeg HDZ-a pod vodstvom Tomislava Karamarka pokušali puč u SDSS-u i nametnuti se kao kandidati za Sabor 2015. 

»Njima su se priključili još neki predstavnici Srba koji iz nekih njima znanih razloga nisu mogli smisliti SDSS. Njihov program sastoji se od napada na SDSS, čak i više nego na stranke desnice iz kojih dolaze antisrpske parole. DSS-ovci su krahirali u izborima za Sabor 2016., a na ovim lokalnim izborima dva njihova prvoborca: Siniša Ljubojević i Jovica Radmanović izgubila su utrku za zamjenike župana u Karlovačkoj, odnosno Primorsko-goranskoj županiji. Izgubili su i mjesto zamjenika gradonačelnika Pakraca koje je sada u rukama SDSS-a.

Uspjeh DSS-a ogleda se u osvajanju mjesta zamjenika Sisačko-moslavačkog župana i zadržavanje mandata zamjenika Požeško-slavonskog župana, kao i mandata zamjenika gradonačelnika Vukovara, ali i u osvajanju određenog broja vijećničkih mandata. Ovi izbori pokazali su postojanje i trećeg faktora – nezavisnih lista, odnosno kandidata grupa birača koji su i u nekim sredinama kao što su općina Topusko ili grad Glina u Sisačko-moslavačkoj županiji osvojili zamjenička i određen broj vijećničkih mjesta. Ali kad se sve sagleda, u najvećem broju sredina srpski birači su ponovo izabrali svoje dosadašnje čelne ljude i stranke, daleko najviše iz SDSS-a.«

 

Nezavidna situacija

 

Za hrvatsku manjinsku zajednicu u Srbiji ne postoji institucija zajamčenih zastupničkih mjesta na republičkoj, pokrajinskoj i lokalnoj razini, iako se to pravo traži već nekoliko godina, jer je Srbija potpisala bilateralni sporazum kojim se jamči ostvarivanje tog prava. Kako komentirate ovu činjenicu?

»Narod kaže: preko plota je trava zelenija. Manjine u Srbiji zavide nama u Hrvatskoj zbog predstavničkih prava na nivou države, iako neke stranke traže smanjenje tih ovlasti ili same institucije manjinskih zastupnika. Manjine u Hrvatskoj vama zavide zbog riješenog pitanja, tako mi bar vidimo, prisustva u elektroničkim medijima i nekim drugim stvarima. Ali, i jedni i drugi smo po nekim pitanjima u nezavidnoj situaciji«, kaže Jovanović. 

Prema njegovom mišljenju, kada je riječ o hrvatskoj i srpskoj manjini, one jesu ravnopravne po manjinskom statusu, ali ne i po brojnosti ili političkim statusima tijekom povijesti.

»Srpska manjina je i pored stradanja i pritisaka na njihovu vjeru i identitet, ostala najbrojnija manjina u Hrvatskoj, a za vrijeme Jugoslavije tadašnji hrvatski Ustav naglašavao je da je Hrvatska država hrvatskog i srpskog naroda. S druge strane, hrvatska manjina nikad nije bila najbrojnija u Srbiji. Naravno, to ne znači da ne treba imati prava kao druge, veće manjine. Što se tiče poboljšanja nekih pitanja manjina, pa tako i hrvatske, proces pristupanja Srbije EU i pregovori oko nadležnih poglavlja prilika su za to. Pa makar će koju godinu nakon ulaska u Uniju, neke ‘mudre’ glave u Srbiji, kao sada u Hrvatskoj, zaključiti da manjine imaju, po njima, prevelika prava.«

Komentirajući neprovođenje spomenutog bilateralnog sporazuma, Jovanović kaže da se mrtvo slovo na papiru ipak može na neki način nadvladati.

»Umjesto potpisa na sporazumima koji često ostaju mrtvo slovo na papiru, mnogo je bolji garant za poboljšanje prava jednih i drugih stvaranje atmosfere za što bolju suradnju dvije države, kao i suradnja i što bolji odnosi dviju manjina, kako predstavnika, tako i pripadnika. O tome već postoji dosta primjera, pogotovo među mladima. Konačno, kontaktima i izvještavanjima i mi u Novostima i vi u Hrvatskoj riječi tome dajemo određeni doprinos.«