Ne zovu uzalud Specijalni rezervat prirode Gornje Podunavlje »Europskim Amazonom«. Baš prikladan naziv za skoro 20.000 hektara plavnog područja, kažu najočuvanijeg ritsko-močvarnog područja na toku Dunava kroz Srbiju. Prostire se taj dio duž Dunava punih 70 kilometara, a velika plavna dolina zahvaća i teritorij Mađarske i Hrvatske. Poslije delte Dunava najvažnije je to plavno područje na cijelom toku ove međunarodne rijeke, duge, da podsjetimo, 2.860 kilometara. Zbog svoje biološke raznolikosti od 2001. godine cijelo je to područje zaštićeno, a njime upravljaju JP Vojvodinašume. E sada, ono što će vam s ponosom reći svatko u ovom poduzeću je da  je zbog izuzetnog bogatstva vrsta Specijalni rezervat prirode Gornje Podunavlje proglašen značajnim područjem za ptice, odabranim područjem za dnevne leptire i  još pride upisan je na listu međunarodno značajnih vlažnih područja. 

Rado će vam izdeklamovati i poduži popis rijetkih vrsta koje su za svoje stanište odabrali baš Gornje Podunavlje, a na prvo mjesto svakako će staviti orla bjelorepana, crnu rodu, plovku njorku i ono po čemu su najprepoznatljiviji, posebice u lovačkom svijetu, najveću populaciju europskog jelena u Europi. To i takvo Gornje Podunavlje organizirano je posjetila grupa novinara, u kojoj se eto našla i moja malenkost. Cilj posjeta bila je promocija projekta obnove vlažnih staništa u Gornjem Podunavlju, a bolje promocije nema od novinskih tekstova, fotoreportaža, TV priloga. Zažmurit će  malo i novinari i urednici (nadam se i moja urednica) na to što se u toj priči spominje i jedna velika svjetska kompanija, ali bez nje cijele ove priče oko obnove vlažnih staništa ne bi ni bilo, pa što je to u odnosu na ovo malo besplatne reklame. 

A kako se u cijelu priču uklapa svjetski poznata kompanija (da baš ne bude previše besplatne reklame, njeno ime još neću spomenuti), Svjetski fond za prirodu – WWF i Vojvodinašume doznali smo i prije no što smo vidjeli rezultate projekta obnove vlažnih staništa. 

 

Oživjele nekadašnje bare

 

 

A zapravo cijela priča se vrti oko vode, a svoj interes tu je vidjela svaka od spomenute tri strane. Svjetski fond za prirodu, prirodno, želi učiniti što više na očuvanju vodenih staništa. Upravljaču tih vodenih staništa, u ovom slučaju Vojvodinašumama, nema druge nego da tu ponuđenu pomoć i prihvate, jer tko bi normalan tako što odbio. A onim trećim – kompaniji Coca cola – prilika je to da pokažu da su osim profitabilne i, kako se to danas kaže, društveno odgovorna kompanija. Da ne bi ostalo nedorečeno, treba objasniti sada i kakve veze imaju vlažna staništa i Coca cola? A vjerovali ili ne, veza je – šećer! A Coca cola ga baš troši nemilice, čuli smo najveći su potrošač šećera na svijetu! Oni koji malo poznaje proizvodnju i tržište šećera sjetit će se sada da najveći dio svjetske proizvodnje  šećera čini šećer iz šećerne trske, a za tu proizvodnju potrebno je itekako puno vode. I onda su u toj kompaniji mudro smislili da barem dio onoga što uzmu iz prirode toj istoj prirodi i vrate. Jedan od načina je obnova vlažnih staništa koja su nekada postojala u Gornjem Podunavlju, a koja su djelovanjem ljudske ruke isušena prije podosta godina. 

»Voda je jedan od strateški važnih resursa za našu kompaniju i zato smo sebi postavili cilj – vraćanje prirodi sve vode koju koristimo i to do 2020. godine. Ali taj plan ostvarili smo još prošle godine i prirodi smo vratili 115 posto vode koju koristimo. Isto tako želimo da sigurnu i dostupnu vodu za piće ima i zajednica u kojoj poslujemo«, pojasnila je znatiželjnim novinarima menadžerica za projekte održivog poslovanja i projekte u zajednicama u centralnoj i istočnoj Europi u kompaniji Coca cola Sofija Kilifi. 

A u ovom slučaju to znači da je od  ledina zaraslih u drveće (i tko zna u još kakvo raslinje) napravljena bara koja sada vrvi od raznovrsnog biljnog i životinjskog svijeta. I nije ta bara napravljena tamo gdje je nekome to palo na pamet već baš tamo gdje je bila prije nego što su ljudi nasipima zaštitili svoja naselja i imovinu i tako poremetili stoljetni prirodni ciklus. 

»Tijekom regulacije Dunava, oko 80 posto plavnih područja uz rijeku je zbog brana izgubljeno i zato ovo malo što je ostalo moramo sačuvati i obnoviti. Kada smo počeli raditi u Srbiji, Gornje Podunavlje prepoznali smo kao jedno od najznačajnijih područja. Ako pogledamo biljni svijet, mi ovdje imamo skoro trećinu vrsta koje naseljavaju Srbiju; ako pogledamo sisavce i ribe, to je onda 50 posto. Zato kažemo da su vlažna staništa biološki najproduktivnija područja«, kazala je Duška Dimović iz WWF Programa za Srbijju.

 

Eja močvarica i plovka crnka

 

A ono što je rečeno konkretno izgleda ovako: realizacija ovog projekta počela je prije tri godine. Do sada su obnovljene bare Semenjača i Šarkanj kod Monoštora. Ukupno oko 30 hektara, a za to je trebalo dvije godine. Radi se trenutačno Široki rit kod Apatina. Kako do okončanja ove projektne ideje ima još više od tri godine, na ovom popisu bit će još vlažnih staništa. Kao pravi dobri domaćini poveli su nas, novinarsku svitu, da se i sama uvjeri kako danas izgledaju obnovljene bare. Malo automobilom, malo pješice, sve dok ispred radoznalih očiju ne pukne prava pravcata velika bara. Bili su na početku skeptični i u Vojvodinašumama, sve ne vjerujući da je moguće vodu vratiti tamo gdje su se već dobrano ukorijenila velika stabla, stara više desetljeća, i žbunje koje se već davno otelo svakoj kontroli. 

A na samim barama, što bi rekli »svoj na svome«, je dr. sc. Slobodan Puzović. Sjetit će ga se mnogi kao pokrajinskog tajnika za urbanizam i zaštitu okoliša, ali kada kažem »svoj na svome«, mislim na ono što mu je najuža struka, a to je ornitologija. 

»Obnova vlažnih staništa u Specijalnom rezervatu prirode Gornje Podunavlje jako je važna ako želimo očuvati  rijetke vrste i ugrožene ekosustave. Efekti obnove bara Semenjača i Šarkanj već su vidljivi, jer umjesto zaraslih prostora imamo otvorenu vodenu površinu s puno zanimljivih vodenih biljnih zajednica i taj projekt revitalizacije već je popravio ekološke uvjete na terenu«, pojašnjava Puzović, a krajičkom oka motri na baru iza njega da mu ne promakne let kakve rijetke ptice koja se poslije nekoliko desetljeća ponovno vratila na nekadašnja staništa. 

Iskusnom ornitologu i dok razgovara s novinarima nije promaknula eja močvarica, kaže jedna od rijetkih ptičjih vrsta, koja se, eto, vratila u Gornje Podunavlje. Stigao je Puzović izbrojiti i četiri-pet pari plovke crnke koja je rijetkost i u cijeloj Europi. I nisu se samo vratile ptice. Kažu, u barama je pronađena vrsta alge koju u Srbiji znanstvenici nisu vidjeli posljednjih stotinjak godina.

I na koncu,  možda je ovaj tekst naprikladnije završti opaskom već spominjanog Puzovića koji je istaknuo da zaštita nije samo papirologija koja se poslije okončanog posla stavlja u ladicu, već aktivan rad na terenu. Iz dana u dan. U protivnom, za nekoliko desetljeća opet će se pisati projekti i plaćati obnova ovih istih bara.