Bać-Ivin štodir

Svako ide za svojim putim

Bać Iva oduvik volji uranit, pa obit bašću i stražnji dvor, vidit jal sve na mistu. Potli sidne na biciglu, pa na drugi kraj sela ko pekara, ide njemu donet crna kruva. Jedino ga tamo ima, al mu ništa prazan. Lipši mu naj što njegova speče. Ka poji šnjitu, dosta mu, a voga o pekara, ako se malo zaštodira, lagano mož pojist cilu veknu. Ne čudi se, pekari više ne radu po starovirckomu. Nameću u kruv svakaki praškova, pa na oko bude lip i velik, al na vage baš i ne. I već za večeru teško odrizat šnjitu, toliko se mrvi. A njegova ka speče, mož ga rizat i jist i nedilju dana. Ka dojde natrag, sidne za fruštuk. Istina, sa se već i priviko sist zastal sam, al ope mu njegova jako fali. Samo broji dane ka će dojt natrag iz Švapcke. Potli fruštuka sve narani i napoji, mačku udrobi malo kruva u mliko, a za Taksu se uvik najde kakagod kost, jal štogoda drugo što ostalo o juče. Oni zadovoljni, nisu ko ne kućne maze što jim se mora koišta kupovat u dućana. A mačak njemu kanda znade i navatat. Malo, malo pa pod kojom voćkom mož vidit rpicu perja. Jutros se malo i naoblačilo, pa skoro cilo pri podne bilo ladnjikavo. Bać Iva potli fruštuka sijo na biciglu, veli dok ni prigrijalo ide malo obit Martina i njegovu, skoro se doselili iz varoši. Dobro se znadu još o dičji dana, zajdno se otranili, a ka se krenili na veće škule, njegovi se odselili u varoš, tamo dobili stan. Dada mu pravijo lemuzine, a mater radila u bolnice. Rano pomrli, pa Martin dugo osto sam. Oženijo se dosta kasno, već u zrili godina. Ni njegova, učiteljica, više ni bila u prvomu cvitu mladosti, pa dice nisu ni imali. U penziju ošli u isto vrime i sporazumili se da prodadu stan u varoši, pa kupu kakugod kućicu u selu. Bać Ivu radosno dočekali, ostavili svaj posov, pa sili u ladovinu. Martinova oma skuvala kafu i donela slani pogačica, veli spekla jutros, ko da znala da će kogod dojt. »Nego, pajto, kako ste to došli natrag u selo baš sad, ka svi isela bižu?«, pita bać Iva i srkne malo kafe. »Pa znaš kako je u varoši, nit nas ko znade, nit pazi, nit obilazi. Vamo baram imamo rodova, pa sapimo, možda će nas u starosti kogod o mlađi uzet makar brog ve kućice. A niku crkavicu smo i ušparali, pa nikomu nećemo bit na teretu«, veli Martin i teško izdane, a bać Iva bi se mogo zakunit da su mu se oči malo jače zasjajile. »Bome, pajto moj virni, ne znam šta bi ti reko, jal dobro sapite, jal ne. Vidim da u poslidnji nikoliko godina selo ostaje sve praznije. Puno mladi familija već ošlo, a još više nji štodira otit i to zauvik. Paoršag nam skroz propo, fabrike se pozatvarale, pa čeljade nema di kruva zaradit. Mladi šta će, neg u svit, moru i oni otranit njevu dičicu. Vada je sudito da svako mora za svojim putim«, veli bać Iva.  »Pa dobro, pajto, jal jim dade i matere ne ostaju ko nas u selu? A ko će onda nji uzet, ako svi mladi poodlazu?« pita se Martin, al kanda više radi reda. Svi troj samo jako izdanili i zagledali se daleko, tamo di bi tribala bit Švapcka. 

Najave

03. 10. - Miholjski koncert u Slankamenu

H. R. | 3. listopada 2026.

Hrvatsko kulturno prosvjetno društvo Stjepan Radić priređuje Miholjski koncert koji će se održati u subotu 3. listopada u Hrvatskom domu u Novom Slankamenu, s početkom u 18 sati.

10. 09. - Izložba Gorana Kujundžića u Beogradu

H. R. | 8. listopada 2026.

U prostorijama Fondacije Antun Gustav Matoš u Beogradu otvorit će se izložba radova Gorana Kujundžića, akademskog slikara-grafičara, redovitog profesora na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.