Dvadesetšestogodišnji Aleksandar Duraković, ubojiti špic NK Dinama iz Sonte, nesporni je ljubimac navijača modrih. Vrlo su rijetke utakmice u kojima ne zatrese protivničku mrežu, pa su ga djeca iz Dinamove nogometne škole iz milja prozvala Mr. Goal. Onizak, sitne građe, često ulazi u snažne duele i s tridesetak kilograma težim protivnicima. 

 

Nogomet u krvi 

 

Bio je živo, nestašno dijete, ali dijete dobroga srca. Kruh i kolače uvijek je dijelio s drugom djecom, a na zgražanje majke Ane često i s kućnim ljubimcima. Stariji susjedi ga se iz tih vremena sjećaju po maloj šokačkoj narodnoj nošnji i pomalo velikom šeširu, ali i po lopti, za kojom je jurcao po cijele dane. 

»Nogomet sam organizirano počeo trenirati i igrati u dobi od 8 godina, odnosno od upisa u Dinamovu nogometnu školu. Prošao sam sve pionirske selekcije, a čim sam napunio 16 godina klub me je uputio na specijalističke pretrage i registriran sam za seniorsku momčad. Tako ću na jesen proslaviti desetljeće igranja za moj voljeni Dinamo«, kaže Aleksandar. 

Većina današnjih prvotimaca Dinama prošla je klupsku nogometnu školu, neki su možda i darovitiji od Durakovića, neki i tehnički potkovaniji, no on je nesporno najuporniji, najborbeniji i najneustrašiviji. 

»U nogometnoj školi naučio sam puno toga o tehnici i taktici, treneri su nas učili i da nije sve u sportskim rezultatima, nego je puno bitnija ljudskost i životno, a ne samo sportsko poštenje. Međutim, ovoj borbenosti i upornosti naučila me je ulica. U ekipi iz susjedstva, a nas je bilo puno više nego što djece ima danas, bio sam uvjerljivo najniži i po konstituciji najsitniji. Stoga sam se morao dokazivati onako kako sam najbolje umio, a to su neumorno trčanje, upornost u borbi za loptu i ulasci bez straha u duele sa starijom i krupnijom djecom. Trpio sam udarce, skrivao suze, ali sam i udarao. A moja brzina i okretnost bili su mi najjači aduti u duelima s protivnicima. To je ostalo u meni i do danas, pa slobodno mogu ustvrditi da se sve o nogometu može naučiti u nogometnoj školi, ali neustrašivost i upornost samo na ulici«, kaže Duraković. 

 

Nogometna obitelj

 

U obitelji Duraković Aleksandar nije jedini nogometaš. Do prije četvrt stoljeća otac Dragan je bio jedan od boljih nogometaša Jedinstva iz Ribareva. Svoju ljubav prenio je i na sinove, pa je nogometu sklon i Aleksandrov nepune dvije godine mlađi i znatno korpulentniji brat Dragan. Bio je vrlo darovit i perspektivan vratar, rano je zauzeo mjesto ispred Dinamove mreže, međutim, rano je i napustio nogomet. 

»Dragan je vjerojatno potpuno izgubio volju za nogometom, pretpostavljam da se obveze te vrste ne uklapaju u njegovo poimanje života. Mislim da ga je malo društvo, kako bi rekli stari Šokci, ‚uzelo pod svoje‘. Zbog posla nije mogao redovito trenirati, a vratar bez treninga obično postaje vrlo sklon greškama, koje iritiraju i najodaniju publiku. Moram reći i da je Dragan veliki emotivac, pa su ga nenormalno pogađala dobacivanja zbog tih grešaka. Tako ga je vremenom nogomet potpuno prestao zanimati. Iskreno, nikada ga nisam ni pitao za stvarni razlog odustajanja«, priča Aleksandar. 

 

Profesija i nogomet

 

Iako i sam zbog obveza na poslu propušta većinu treninga, od prepoznatljivog stila igranja ne odustaje. 

»Usprkos svim svojim obvezama na poslu i dalje sam aktivan stoga što volim nogomet i druženje. Prije svega, mislim da u ovim nižim ligama nije sve u treningu. Nije istina da dečko od dvadesetak godina bez treninga ne može bar jedno poluvrijeme utakmice trčati i boriti se. Sve je u našim glavama, sve je pitanje htijenja. Iako zbog posla rijetko treniram, trudim se da svaki put stignem na utakmicu. Dajem sve od sebe, nogomet igram srcem, a osjećam da publika to najviše i cijeni«, kaže Duraković. 

Imao je dosta poziva za pristupanje klubovima iz okolice. Sve ih je glatko odbio i ostao u Dinamu.  »Prije svega, posao mi je najbitniji. Zbog  profesionalnih obveza nisam želio nigdje otići, jedino u mojem Dinamu mogu igrati i kad nisam najspremniji. Cijenim svoje suigrače, svi su mi i privatno prijatelji, a osobito mi imponira kad čujem da sam nekima od mlađih i uzor. Jedino bih želio da na travnjaku svi skupa damo malo više od sebe, pa da se tako odužimo svojem klubu i svojem selu, konačno i sami sebi i svojem djetinjstvu. Ostat ću ovdje sve dok sam potreban Dinamu i dok mi to obveze dopuštaju. Vozač sam po zanimanju, za sada radim na obližnjem ribnjaku, a što nosi budućnost, vidjet ćemo.