Hrvatska drama subotičkog kazališta započela je sezonu 1953./54. premijerom Hasanaginice, pa se tim povodom oglasio prvak ansambla Mirko Huska, ali u svojstvu redatelja ovoga komada. Bilo je to vrijeme kada su se već duž političkog obzora stali komešati i navlačiti sve tamniji oblaci, očiti nagovještaji skorih društvenih promjena koje će se osobito zloćudno očitovati u kulturi, pa i u drugim oblastima, duboko zadirući u najosjetljivija manjinska jezična pitanja i identitetska prava, nadasve Hrvata, s očitom nakanom ignoriranja njihova značaja, premda su prema posljedicama itekako zasijecala kroz više društvenih razina i, napose, državnih interesa od vitalnog značaja. U tom kontekstu je Huska među ostalim istaknuo:
Djelo klasičnih dramskih vrednota
»Zamisao da se ovim komadom otvori sezona, dobra je i sretna, jer je to djelo interesantno i blisko svim slojevima naše publike. Često možemo čuti kako ga mnogi ubrajaju u tzv. narodne komade, ali ono svojim umjetničkim kvalitetama i dramskim vrijednostima daleko nadmašuje mnoge komade ove vrste. Ovaj je komad uspješna dramatizacija istoimene, veoma poznate naše narodne pjesme, koja je svojom ljepotom privukla pažnju i mnogih inozemnih književnika, te je bila prevođena i na neke strane jezike. Tako ju je, primjerice, talijanski putopisac Alberto Fortis preveo na talijanski jezik i tiskao u svojoj knjizi Put po Dalmaciji, uspoređujući je sa škotskim baladama. I veliki njemački pjesnik Johann Wolfgang Goethe oduševljavao se ovom, našom, narodnom pjesmom, preveo ju je i objavio u glasovitoj Herderovoj zbirci Glasovi naroda i pjesme. Popularnost ove pjesme s jedne strane, te uspješna dramatizacija s druge, kao i blizak, intiman općeljudski motiv, klasično jednostavan, učinili su da je Hasanaginica kao drama postala neodvojiva od našeg klasičnog dramskog repertoara.
U sudbinskom žrvnju muško-ženskih odnosa
Teški sukobi puni temperamenta, dramatika uzbuđenih srdaca, lirizam, klasični likovi, strastvena ljubav muža i žene, i dirljiva ljubav majke prema djeci, sudbonosni moment kolebanja između smrti i života, jesu one komponente koje ovo djelo čine lijepim, koje obogaćuju njegovu dramsku vrijednost. S druge strane, prenapregnute emocije i orijentalni spektakl pridaju cijelom zbivanju snažnu romantičnu notu, koja se mjestimice propinje do patetičnosti. Imajući u vidu realističan stil igre u našem suvremenom teatru, mora se paziti da se ova romantična i patetična nota svede na potrebnu mjeru, a s druge strane da se pretjeranim pojednostavljenjem ne ispadne iz stila, iz vremena, iz epohe – jer sigurno da je u ono vrijeme sav život bio drugačiji, nego što je danas.
Dakle – mjera! Ne može se tražiti da duboka tuga i oštar bol Hasanaginičin zbog protjerivanja od najdražih joj na svijetu – od svoje mile dječice, iz doma u kojem je doživjela toliko divnih i sretnih dana s ljubljenim čovjekom – da taj njen bol bude mlak, bez intenziteta, bez one najveće moguće emotivne napregnutosti, koju može samo bogata mašta izraziti, ili zar se može zamjeriti njezinoj kćeri Sultaniji, nježnoj poput ljiljanova cvijeta, što pati i strada zbog nesreće svojih roditelja. To je odnos koji zahtijeva puno preživljavanja. A Aga sa svojim grubim, bahatim temperamentom, naviknut na borbu i megdane mora biti impulzivan u sukobima i snažno impresivan u momentima duševne borbe koja ga strahovito razapinje i muči. Ta borba se vodi između njegove strastvene ljubavi prema ženi koju je prognao, i njegove tvrdoglavosti i uvrijeđenog samoljublja, dok na koncu ljubav ne nadvlada taštinu.
Dramaturški i scenski estetski užitak
Ova unutarnja borba koja ispunjava cijelu atmosferu trećeg čina, traži snažan izraz i veliku koncentraciju da bi djelovala na gledatelja – suučesnika cijelog događaja. I baš zato što je to sve tako zgusnuto jakim osjećanjima i uokvireno ritmom stiha, sklisko je i opasno za izvođače, jer ih lako može odvesti u drugu krajnost, u pretjerivanje. U igru širokih gesta, namještenih poza, neiskrenog pjevušenja i podrhtavanja u glasu. Nekada još u bliskoj prošlosti, rado se igralo na taj način, no danas je on već u potpunosti deplasiran pred našim novim gledateljima. Danas je nama potrebna istina u izrazu, danas samo istina djeluje lijepo i ona uzbuđuje suvremenu publiku, naravno, ako je motiv blizak, razumljiv i interesantan. Bez toga je uzaludan svaki napor. Eto, to nam je bio pravac u našem nastojanju da realiziramo ovu predstavu. Zadatak je bio vrijedan truda, a Hasanaginica obiluje mnogim elementima koji snažno izazivaju kod svakog umjetnika želju da u njemu zaigra punim srcem, dok smo mi željeli pružiti našim gledateljima puno estetskog užitka u ovom lijepom djelu naše dramske literature«, napisao je Mirko Huska, redatelj predstave Hasanaginica – koju je u tri čina napisao Milan Ogrizović – premijerno izvedenu u Subotici 13. listopada 1953. godine [N. p., 1., sezona 1953./54., 22.-23.].
