Bereg, 1912. godine. Selo ima 2.824 stanovnika.Te godine osnovano je Dobrovoljno vatrogasno društvo. Imalo je 42 aktivna člana. Bereg 105 godina kasnije. Selo ima tek nešto više od tisuću stanovnika. I dalje postoji Dobrovoljno vatrogasno društvo. Ima stotinjak aktivnih članova. Za tih 105 godina toliko toga se promijenilo, ali jedno je ostalo isto – Berežani su ostali vezani za tradiciju vatrogastva čije su temelje postavili šukundjedovi današnjeg pomlatka bereških vatrogasaca.

 

Stotinjak aktivnih članova

 

Devetogodišnji blizanci Uroš i Nemanja Tomašev peta su generacija vatrogasaca u obitelji. Doduše, oni su tek pioniri i daleko su još od ozbiljnih vatrogasaca koji će se u koštac hvatati s požarima, ali bi svakako na njih ponosit bio njihov šukundjed Joza Tomašev. I nije to jedina obitelj koja se može pohvaliti da je dala nekoliko generacija bereških vatrogasaca. I nije pretjerivanje ako se kaže da u selu skoro i da nema kuće koja za ovih 105 godina nije dala barem jednog vatrogasca. Među najstarijim članovima danas je Marin Bartulin. Kaže, član je DVD-a Bački Breg d 1953. godine. 

»Imali smo tada lošu i staru vatrogasnu opremu. Ni danas nam nije nešto puno bolje, ali dobro je. Mi stariji se trudimo koliko možemo, ali mlađi su ti koji danas nose udrugu. Koliko sam požara gasio sve ove godine? Ne znam vam to reći. Gasili smo požare u selu, po ataru, išli na ispomoć u susjedna sela«, priča najstariji bereški vatrogasac. Pitali smo ga i koliko još namjerava biti aktivan među vatrogascima. Odgovor je bio kratak – dok dišem. 

A da su mladi ti koji su danas »temelji« vatrogasne udruge, dokaz je i mladi komandir DVD-a Bački Breg Marin Tubić. Tek mu je oko 20, ali se prihvatio odgovorne zadaće. 

»Imamo stotinjak aktivnih članova, i s obzirom na veličinu sela ne možemo biti nezadovoljni. Uvijek smo jedno od najmasovnijih društava na natjecanjima u svim kategorijama – pionirskoj, muškoj i ženskoj«, kaže Marin. 

Pitamo ga kako to onda izgleda kada se u selu oglasi protupožarna sirena. 

»Svi odmah trče iz svojih kuća, gledaju gdje je vatrogasni kamion i  kreću u akciju«, odgovara Marin.

Nećemo zaobići ni predsjednika DVD-a Petra Tubića, koji bi, gurajući nam u ruke neke novinske članke o bereškim vatrogascima, najradije izbjegao ovaj razgovor. 

»Ima u Beregu nekoliko udruga, ali mi smo najmasovniji. Na sreću, ima nas, i opet posljednjih godina nije bilo mnogo posla za nas. Ove godine imali smo tri intervencije, lani šest«, kaže Tubić. 

 

Dva desetljeća od svjetskog uspjeha

 

Jesu bereški vatrogasci ponositi na 105. obljetnicu, ali su još ponositiji na jednu drugu obljetnicu, a to je 20 godina od velikog međunarodnog uspjeha koji je postigla ženska ekipa. Kako su se ta dva značajna datuma ove godine zgodno poklopila, obilježena su zajednički tijekom redovite godišnje skupštine DVD-a. A taj veliki međunarodni uspjeh je brončana medalja za žensku ekipu na  Internacionalnom natjecanju vatrogasaca u Danskoj 1997. godine. I nisu tu stale. Godinu dana kasnije na Međunarodnom vatrogasnom natjecanju u Njemačkoj, u konkurenciji 50 ženskih ekipa, osvojile su drugo mjesto. Jedna od članica ove ekipe bila je Tatjana Šišljagić.  

»Mi smo predstavljale tadašnju Jugoslaviju i uz ekipu iz Gnjilana bile smo jedino Dobrovoljno vatrogasno društvo, jer su ostala društva bila profesionalne vatrogasne jedinice koje su prije odlaska na natjecanje imale dvotjedne pripreme. Mi smo išle samo da se pojavimo, ali je ispalo da smo najbolje plasirana ekipa iz Jugoslavije. Je li moguće ponoviti takav uspjeh? Mislim da jeste, jer je u ovom selu još uvijek prisutna ta tradicija koja se poštuje i njeguje. Financije jesu problem, ali zato ne manjka volje i želje«, kaže Tatjana koja i sama dolazi iz obitelji koja se može pohvaliti da je dala nekoliko generacija vatrogasaca. I kada je već naša sugovornica spomenila financije, bile su one problem i prije 20 godina. Novac za put tražio se na sve strane, i ne samo novac već i pristojna uniforma u kojoj bi se bereške djevojke što bolje i vizualno predstavile. A nategnuto je bilo sve, pa su se dan prije polaska skraćivale i prekrajale suknje, a doslovno noć prije polaska farbale cipele koje im je poklonila lokalna tvornica obuće, ali neodgovarajuće boje. Danas se to prepričava kao anegdota, ali prije 20 godina bilo je to pitanje odlaska na natjecanje.