Jedne teške noći, početkom devedesetih s dva sendviča i nešto malo novca, Stanko Vaci je nešto prije ponoći uspio prijeći granicu s Mađarskom. Pozivu na sudjelovanje u ratu u Sloveniji se nije odazvao, ali kada je 16. rujna 1991. godine kao vojni obveznik dobio poziv ići na Vukovar, jedino rješenje je za njega bilo otići iz države. U žurbi, bez pozdrava s najbližima, Stanko Vaci je kao osnivač Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini (a bio je prvi predsjednik prvoosnovane mjesne organizacije Mali Bajmok, a poslije potpredsjednik podružnice Subotica) puno stvari vidio i znao.

 

Sjećanja na teške trenutke naviru 

 

»Bio sam uvjeren da u tom, nama nametnutom ratu, neću sudjelovati. Prvo su me zvali u Sloveniju, nisam otišao, a kad su me zvali 16. rujna navečer da se ide na Vukovar, tog trenutka sam sjeo u auto i uspio prijeći u Mađarsku prije ponoći. To su bili jako teški momenti, a ja na to nisam bio pripremljen. I prije odlaska iz naše zemlje iritirala me je nezainteresiranost naših ljudi za svoju sudbinu, za sudbinu naše zajednice, našeg grada, na kraju krajeva i države. Odgajani smo u takvom sustavu da se uvijek netko drugi brinuo za nas; ‘odgovorni drugovi’ su to sve rješavali, čovjek je trebao samo raditi. Od mjesne zajednice do Centralnog komiteta, o svemu je netko drugi odlučivao. Kad je došla ta ‘89. i ‘90. godina, narod uopće nije bio spreman, nije razumio da se i nas nešto pita i da moramo uzeti neke stvari u svoje ruke. Kako u zajednici Hrvata, tako i na širem planu, ljudi su bili jako izgubljeni, mnogi uplašeni, s razlogom, jer je propaganda bila strahovito jaka. Centri moći su bili u Beogradu i sve je odatle kontrolirano, (televizija, tisak), to je bilo brutalno. Napadi na nas i na ostale manjinske zajednice su bili apsolutno nezapamćeni, ljudi nisu imali mogućnost čuti i drugu stranu nego su vjerovali serviranim informacijama. Tada još nije bilo interneta, pa je i to pridonijelo slabijem protoku informacija. Oni koji su znali istinu su strahovali. U tim trenucima ti nitko nije mogao pomoći, savjetovati što raditi, svatko je bio prepušten sam sebi.« 

 

Počeci u Kanadi

 

U rodni kraj Stanko i supruga Marija Vaci dolaze svake dvije-tri godine. Ovogodišnji posjet Subotici poslužio je za susret, te priču o životu u Kanadi. Započinjući priču, Stanko Vaci kaže da su se, kad su došli u Kanadu, supruga i on osjećali kao u mračnom tunelu, ali su vidjeli izlaz. Cilj im je bio naći stalni posao, jer je tada mnogo toga dostupno. Prve dvije godine je radio u tiskari, a kasnije je svladao molerski zanat te stjecao iskustvo na tim poslovima. Svoju firmu u kojoj je radilo od 12 do 15 ljudi imao je 20 godina, a od prije 3 godine je u mirovini. Zavolio je taj posao, kako kaže, a i mušterije su njega voljele. 

»U Kanadi su najveći plus sigurnost i stabilnost države, sustava, policije; poskupljenja gotovo uopće nema, sve je predvidivo i ljudi mogu opuštenije živjeti. Kod njih nije bilo rata, nisu imali nikad inflacija, nestašica. Tu sigurnost ne može uliti nikakva propaganda, nikakvi bilbordi i nijedna trenutna vlada, to je tako generacijama. Kad se sa suprugom osvrnem na dosadašnji život, sretan sam, jer smo kao obitelj sačuvali vjeru i privrženost Crkvi«, kaže Vaci. 

Stankova supruga Marija je u Kanadu došla u ožujku 1993. sa sinovima Marinkom i Josipom. U Subotici je 15 godina radila u medicinskom laboratoriju, a kad je stigla u Kanadu nije znala jezik, njezina školska sprema se nije priznavala te nije mogla raditi. Zato je 6 mjeseci radila u jednoj pekari, a za to vrijeme je učila jezik. Poslije je volonterski neko vrijeme radila u jednoj tvornici za određivanje krvnih grupa, a nakon toga se tamo i zaposlila. Kako je to bio naporan posao, odlučila je potražiti neki mirniji, i tako se zaposlila na Sveučilištu, u znanstveno-istraživačkom laboratoriju, gdje i sada radi. Velike su razlike u uređenju države u Srbiji i Kanadi. Stanko pojašnjava da kanadski sustav funkcionira vrlo dobro, zakoni se provode, ali obiteljski odnosi između djece i roditelja su jako različiti ovdje i tamo. U Kanadi se djeca isele od roditelja čim postanu punoljetni i nisu toliko bliski s njima. Za razliku od ovoga, starija populacija je puno bolje zbrinuta nego kod nas. Ovdje se smatra poniženjem kad se stari smjeste u starački dom, a tamo u domu imaju sve što im treba, žive uredno, čisto,  što mogu vrlo lako i platiti, pričaju Stanko i Marija Vaci. 

 

Ljudi dobre volje

 

Posao koji je radio omogućio je Stanku upoznati mnoge ljude, te je tako stekao bogato iskustvo. U Kanadi su ljudi otvoreniji, ljubazniji, nisu zajedljivi, spremni su pomoći, a ne zadiru u privatne stvari, priča Stanko. Kao netko tko gotovo svaki dan na internetu prati što se događa u Subotici, Hrvatskoj, Bosni, Mađarskoj, zaključuje da su ovdje u prvom planu političari i politika. U Kanadi malo tko zna imena predsjednika pokrajinske vlade i drugih političara, obični ljudi se ne bave time i to nije dio njihovog svakodnevnog rječnika. Sport i rekreacija u raznim vidovima sastavni su dio života bračnog para Vaci. Kako u gradu Halifaxu i njegovoj okolici ima puno prirodnih jezera, zatvorenih bazena, Stanko se bavi plivanjem, kajakom, trčanjem, a igrao je i nogomet. Također, skupa voze bicikle po trim stazama dugim i po 200 kilometara, koje je moguće prelaziti i u kraćim etapama, puno hodaju, a vole ići i na teže trim staze kojih u okolnim brdima ima puno. 

Kad god vrijeme dozvoli, vikende provode izvan grada. Ljudi kojima je važan sport i kretanje obično obraćaju veću pozornost i na ishranu. Zato Marija kaže da nastoje navečer manje jesti, kuhati svaki dan, jesti što više voća i povrća. Kuhaju ovdašnja jela, ali su prihvatili i nešto iz kanadske kuhinje, ono što je brzo i praktično. Kad je riječ o ishrani, za ljude iz ovih ravničarskih krajeva vezani su svinjokolji, ishrana u kojoj prevladavaju šunke, kobasice. Stanko kaže da nije mogao zamisliti život bez dobre šunke, divenice, šnicli dok je bio u Subotici. Međutim, za ovih pet godina, koliko odlazi u Nikaragvu, vidio je da se tamo jako puno jede voća i povrća, a mesa vrlo malo. Ta ga je ishrana impresionirala, pa su takve navike još više uveli u svoju svakodnevicu. »Mesa, najviše piletine, jedu vrlo malo, a više troše rižu, grah, jednostavno i hranljivo povrće. Nakon takvih obroka čovjek je nekako lakši, bolje živi«, kaže Stanko.

 

Zadovoljstvo humanitarnog rada

 

U Nikaragvu je Stanko Vaci dospio kao član jedne humanitarne organizacije. O tome kako je to sve počelo Stanko kaže: 

»Cijela priča je počela tako što je jedan bračni par iz Halifaxa prije 12 godina otvorio privatnu školu za djecu čije obitelji žive u nastambama od kartona, pljeve, dasaka na smetlištima na obodu glavnog grada Nikaragve, Managve. Na početku je tu školu pohađalo troje, a sada je pohađa 90 djece različite dobi. Neki studiraju, a neki su završili srednju, višu školu ili već diplomirali. Mi im pomažemo tako što im svake godine sagradimo nekoliko kuća od betonskih blokova s metalnim krovom. U radnoj skupini nas je od 11 do 14 i godišnje napravimo 17 takvih kuća. Svakog tjedna dolazi druga grupa iz Kanade ili Amerike. Naziv te humanitarne udruge je Pathway to Progress Nicaragua (Staza prema uspjehu), a u Americi nosi naziv Hand in hand (Ruku pod ruku). Također, svake godine u studenom organiziramo dobrovoljne humanitarne akcije za skupljanje pomoći djeci u Nikaragvi i njihovim obiteljima. Tada se jave ljudi koji sponzoriraju školovanje nekog djeteta godinu dana ili pet godina. Zadovoljstvo mi je vidjeti koliko su ti ljudi u Nikaragvi zahvalni, sretni i nasmijani. U takvoj jednoj kući od 30-ak četvornih metara živi i po dvije-tri obitelji«, pojašnjava Stanko. 

Kad razgovaramo s nekim tko je otišao živjeti u drugu, bližu ili dalju sredinu, uvijek nas zanima kako to izgleda, što je tamo bolje, ljepše, drugačije. O tome što ju je »šokiralo« u Kanadi Marija Vaci kaže: 

»Prvi šok mi je bio kad sam vidjela da voze kamionima snijeg iz ulica izvan grada, jer više nema mjesta za odlaganje, a ja ovdje nisam imala benzina za otići na posao kolima. Preporodila sam se već kad sam išla u školu za učenje jezika, moj osjećaj vlastite vrijednosti je tamo porastao. Nitko vas tamo ne ogovara, ako i nisam nešto dobro izgovorila, stalno su me poticali, hvalili, nastojali pomoći. Tamo se znanje ne mora krasti kao ovdje. Kad sam počela raditi u Zavodu za javno zdravlje u Subotici, znanje se teško predavalo te sam najviše učila na svojim greškama. Ljudi su se ponašali kao da su jedno drugom konkurencija, te je u međusobnim odnosima vladala nelagoda. U Kanadi vas nauče točno kako trebate nešto raditi, lijepo vam pokažu, slobodni ste sve pitati i ne osjećate se glupo zbog toga. Voljela sam i to bogatstvo u prodavaonicama u kojima je bilo svega. Kad smo otišli u Kanadu, morali smo sve kupiti, ali u odnosu na standard, tamo je puno jeftinije bilo okućiti se. Puno nam je značilo i to što smo bili jako dobro prihvaćeni u crkvi, odmah smo se osjećali kao članovi te zajednice«, priča Marija Vaci o svojim iskustvima. 

Sjećanja ostaju, ali se život u svim svojim vidovima nastavlja. Roditelji dva oženjena sina, Stanko i Marija Vaci djed su i baka petorim unucima. Iako ovdje imaju rodbinu i prijatelje, njihov je život već dugo negdje drugdje.