»Nije svatko violinist tko nosi violinu.« Ovu konstataciju sam davno, davno pročitao u svezi s jednom raspravom o suvremenoj arhitekturi i njenim umjetničkim dometima. Osnovna misao članka je bila da sve što je izgrađeno ne pripada i »umjetnosti arhitekture«. Sjećam se riječi jednog mog cijenjenog profesora, Petra Anagnostija, koji nam je davne 1965. govorio: »Od vas sto, petorica ni ne trebaju studirati arhitekturu, jer su genijalci i prirodno: bit će izvanredni arhitekti. Također, i petorica netalentiranih kako-tako će završiti studije i dobit će papir da su inženjeri, a naš cilj je da od vas ostalih devedeset stvorimo dobre i pouzdane stručnjake«. Riječi mog profesora nacrtne geometrije i danas zvuče aktualno. Primjera radi, u današnjim raspravama u svezi kulture, kulturne politike i postavljanja, imenovanja određenih rukovoditelja. Sjećam se dvojice izvanredno talentiranih kolega; koliko sam ja čuo jedan je radio za NASU u SAD-u i projektirao je buduća naselja na drugim planetima, a drugi, s kojim sam se prije nekoliko godina i susreo, bio je profesor u Houstonu i također se bavio projektiranjem naselja budućnosti. Oni su pripadali onoj prvoj grupi genijalaca. Nažalost, na djelu sam upoznao i radio s nekolicinom iz one posljednje kategorije, koji su imali papir o završenim studijama, ali kao stručnjaci nisu ništa vrijedili. Jedan od njih je bio i moj nadređeni u sada već propaloj graditeljskoj firmi. Koje su mu bile kvalifikacije za tako visoki položaj u firmi koja je zapošljavala 3.600 radnika? Pa bio je član tadašnje Komunističke partije i kao takav, s članskom knjižicom, važio je za dobar i pouzdan kadar. U to doba na višim rukovodećim mjestima mogli su biti samo članovi SKJ. U Subotici sam znao za dvoje-troje ljudi koji su bili direktori a da nisu bili članovi jedine i vladajuće stranke, ali s druge strane imali su jake veze u vrhovima stranke.

 

Koje je boje mačka?

 

Koncem osamdesetih godina u gradu je izbio stručni, ali i ne samo stručni sukob oko lokacije novog  autobusnog kolodvora. Prethodno izrađena prometna studija (beogradski Saobraćajni fakultet) nije definirala točnu lokaciju novog kolodvora. Studija je predlagala čak tri lokacije. Jedna je bila pokraj sadašnjeg željezničkog kolodvora. Sa stajališta struke to je najbolje rješenje, jer ako je to moguće, gradski, autobusni i željeznički prijevoz treba prostorno integrirati da budu što bliži jedan drugom. Tako je to u Zagrebu, Beogradu, Novom Sadu, čak i u New Yorku. Tadašnja gradska uprava je predložila sadašnju lokaciju koju je dio stručne javnosti osporavao. Najžešće rasprave su bile na javnoj tribini koju je organiziralo Društvo arhitekata Subotice. Tu je jedan kolega kao argument da se prihvati službeno predložena lokacija citirao kinesku poslovicu da »nije bitno koje je boje mačka, nego da lovi miševe«. Drugi je rekao za one koji se protive prijedlogu »da su antisocijalistički elementi«. Obojica su kasnije postali direktori određenih institucija, ali to je već neka druga priča. Moja tadašnja firma Integral je na toj lokaciji imala stare pogone: betonjerku i bravarske radionice, pa, osim da gradi kolodvor, imala je želju da prostor i unovči. Subotica-trans se također »ovajdio«: objekt je izgrađen samodoprinosom građana (ali u vlasništvo poduzeća), a iz tih sredstava su kupljeni i novi autobusi. Radi ravnanja: od kolodvora je izgrađena polovica od predviđenog, nije izgrađen srušeni pješački most (koji je bio jako koristan), a od obećane sajamsko-sportske dvorane nema ni traga. 

 

»Idealni arhitekt«

 

U anketi koja je provedena 1987. godine među subotičkim arhitektima (49 ispitanika diplomiranih arhitekata, dvojica nisu željela sudjelovati) kod definiranja osobine uspješnog arhitekta, nasuprot »idealnom«, najviše je rangirana »politička podobnost«, a zatim je podjednako rangirano »sudjelovanje na tribinama i javnim raspravama« i »tehničko znanje«. Na posljednjem mjestu su bili »svijest o posljedicama«, »neovisno odlučivanje« i »poznavanje lokalne graditeljske tradicije«. Jedan od otvorenih odgovora glasio je: »Talent i kultura su osobine idealnog, a slaganje s politički prihvaćenim arhitektonskim izrazom su osobine uspješnog arhitekta«. Usput, u ovo novo tranzicijsko doba u Novom Sadu je na sumnjivoj lokaciji izgrađen autobusni kolodvor, kojega nitko ne koristi. Beograd upravo razdvaja željeznički i autobusni promet radi jednog »megaprojekta«. Sjetih se »kako bijaše u početku, tako je i danas i za vijeke vjekova«. I u demokraciji su naši kadrovi najbolji kadrovi. Što će im kojekakvi papiri? Bitno je da slušaju.