Osobu iznimne energije, velikog znanja i velikih ideja i planova, pokretača udruge za očuvanje kulturnog i duhovnog naslijeđa petrovaradinske tvrđave, Leona Šurbanovića upoznala sam tijekom organiziranog posjeta djelatnika Hrvatske riječi »petrovaradinskim katakombama«. Mnoštvo podataka koje nam je iznio o podzemnim hodnicima, o gradnji tvrđave, o legendama koje se prepričavaju govorilo je o čovjeku koji je potpuno posvećen onome što radi, koji ima cilj, koji je razradio strategiju i uspio okupiti ljude koji zajedno s njim zaista danonoćno ostvaruju svoju misiju očuvanja ove dunavske ljepotice. 

Bio je to jedan od onih susreta nakon kojih se svije(s)t naglo proširi, koji potiču život da se rascvate. Leon je osobnost koja je dugo tražila sebe, svoje mjesto. Kroz mnoga životna i putovanja Europom, i hrpu različitih poslova kojima se bavio, od šverca do glume, uspio je sva znanja i sposobnosti kanalizirati u posvećenost tvrđavi. Leon Šurbanović je uz to čovjek koji je 2010. godine dobio prvu nagradu Srednje Europe za projekt 3D Novi Sad, prvi trodimenzionalni grad na svijetu. Iako je o nagradi odlučilo 40 najutjecajnijih ljudi iz IT područja, njegova mrežna stranica na kojoj je predstavio projekt nije dobila nikakvu podršku. Zbog svega ovoga je bilo neizbježno napraviti ovaj razgovor s njim.

Tko je Leon Šurbanović? 

Put mog DNK iz loze »Šurban«, koliko sam uspio istražiti, vodi podrijetlo iz Rusije, s Bajkalskog jezera. Moji preci su uzgajali ribu plašicu koju su donijeli u Makedoniju, na Ohrid i samo meni znanom tajnom kao nasljedniku formule, segmentacijom krljušti ove ribe, danas zabranjene za lov, pravili su čuvene ohridske bisere. Višestoljetne nesuglasice naroda južnjačke vrele ratne krvi s tih prostora, moj pradjed je prerezao nakon I. Svjetskog rata otišavši u pečalbu u Pančevo, na obećani sjever, gdje se živjelo spokojnije i bolje. Za razliku od vremena kada se bavio biserima, tada se bavio slastičarskim poslovima, što njegov sin Aleksandar ne nasljeđuje. Kao jedan od najboljih svjetskih golgetera u ragbiju, on je ljubav prema ovom sportu zamijenio glumom i manekenstvom. Upoznaje Mirjanu Pejanov s kojom zasniva brak i odlazi još sjevernije, u Novi Sad. Tada nastajem ja, Leon Šurbanović. U malom, slatko upakiranom mjestu Ledinci, nepunih 7 kilometara od Novog Sada, provodim djetinjstvo u carstvu kulturno-povijesnog naslijeđa u kome kao Indiana Jones istražujem svaki pedalj Fruške gore. Po struci sam grafički, web dizajner, ali uz veliku ljubav prema borilačkim vještinama, svoje umjetničke sklonosti sam koristio u bavljenju ikonopisanjem, hiper realnim slikarstvom. Nakon tih i mnogo, mnogo drugih poslova u kojima sam tražio sebe, vratio sam se tajnama, ne ohridskog bisera, jer je to misija za mirovinu, već tajnama koje su me kao »klinca« spopadale, a koje danas vješto rješavam istražujući ogroman mozaik neispričanih i nenapisanih knjiga. Skupa s mojom familijom UGRIP-a postavljam standarde na kojima će se budući povjesničari učiti.

Što je UGRIP?

UGRIP je kratica od pet riječi: urbana gerila, ratnici iz podzemlja. Urbana, jer predstavlja ratnike iz XXI. stoljeća s ovog podneblja koji za razliku od prethodnika koji su je branili oružjem, Tvrđavu brane svojim umom i radom. To čine s ciljem da zaštite kulturno i duhovno naslijeđe Petrovaradina i dignu turistički potencijal Tvrđave na najvišu moguću razinu. Gerila predstavlja gerilske ratnike, koji su u tajnosti i samoinicijativno uradili mnogo da pomognu dunavskoj ljepotici. Njihov rad na samom početku nije nailazio na podršku javnog mnijenja. Ratnici, jer UGRIP predstavlja urbane ratnike koji svemu prilaze s ratničkom energijom, baš kao što se nekada i sama tvrđava branila od napadača. Zadatak im je da se kulturno i duhovno naslijeđe brani od modernog, novokomponiranog kiča, šunda i nemara koji prijeti da izbriše svaki segment povijesti. Iz, jer dolaze i izlaze iz podzemlja, a posljednje slovo kratice znači Podzemlje. UGRIP-i su zapravo iznjedrena frakcija ili urbani istraživači iz 3D Worlda, udruge građana koje se bave očuvanjem kulturno-duhovnog naslijeđa tvrđave Petrovaradin, njenog podzemlja i nadzemlja, Novog Sada i Srbije uopće. 3D World kao ideja postoji od 2002. godine, pravno i formalno od 2010. Njen zadatak i cilj je od Stare dunavske dame napraviti Dunavsku ljepoticu. Zamišljamo je kao svemirski brod i posljednju Nojevu barku.

Kakvo je ustrojstvo UGRIP-a, što tko radi, kakve su uloge članova ?

Svi činimo jednu veliku obitelj, prvenstveno privatno, pa onda ujedinjeni oko zajedničke ideje. Između nas vrca energija i ljubav, uglavnom višedesetljetna. Ovo što radim zapravo je veliki zavjet ljubavi. Inicijator sam, predstavnik, osnivač i inicijalna kapisla cijele ideje. Oko mene je armija ljudi i ja nisam zapovjednik i veliki vojskovođa, već onaj koji je prvi na prvoj liniji fronte. Standarde i hijerarhiju sam postavio tako da se nitko ne osjeća podčinjeno, već sve ide po zasluzi. Svatko ima mogućnost organizirati akciju, dati dobar prijedlog, pokrenuti neko istraživanje, temu, pisati, slikati, »fotkati«, pitati. Kao najviše tijelo, UGRIP-i imaju Časnu ložu, ispod nje se nalazi Gerila i Super gerila koju čine najhrabriji i najekstremniji članovi. U okviru ove tri frakcije nalazi se UDK (UGRIP Disciplinska komisija), na čelu koje je Glava koja odlučuje o tome tko ostaje u Udruzi ili će biti kažnjen za svoje postupke. Situacija u kojima smo izbacili ljude iz Udruge nije bilo mnogo, ali smo zbog njih ojačali i napravili još bolju strategiju i pravila. U toj piramidi se ispod Gerile nalazi Armija, a ispod nje UGRIP Horch i UGRIP Verbinung. U samoj bazi piramide su UGRIP regrutni centar kojemu prethodi UGRIP UPL (Ugripova provjera osoba). U svakoj ovoj frakciji Udruge se točno zna tko što radi i koja su čija prava. Unutar same organizacije postoje ljudi koji imaju svoje obaveze, te u društvu imamo kuhare, pomoćnike kuhara, dežurnog i dežurne stožera. Oni koji vrše utjecaj na javno mnijenje imaju nazive Vudo i Vundig UGRIP-i. Posjedujemo talismane, amajlije, bogove, svece, stupnjeve znanja i zvanja, gerilske vojne činove.... Postoje i Oči i Pera UGRIPA, to su oni koji pišu o nama i digitalnim okom hvataju svaki detalj energije.

Kako članovi UGRIP-a provode istraživanja, kako dolaze do novih saznanja, kako uspijevate sve te podatke složiti u jednu historijski točnu i logičnu cjelinu?

Istraživanja su započeta prije nekoliko desetljeća, ali ujedinjavanjem više stotina ljudi raznih profesija svatko je došao do raznih saznanja i spoznaja. Hvala WIFI-ju pa imamo internet s kojim se može zaviriti u svaku knjigu svijeta, pa čak i u najskrivenije biblioteke čovječanstva. Žedni znanja postavili smo temelje i počeli nizati katove. Povezani smo s mnogim svjetskim arhivama, udrugama, muzejima, maticama, privatnim kolekcionarima, piscima. Najveći motiv nam je čvrstim i jakim dokazima pisati do sada nenapisanu povijest.

UGRIP radi na 605 projekata. Kakvi su to projekti i ima li nade da će se bar nešto realizirati?

Mnogi od njih su napisani, dok je manjina u fazi razrade, prijedloga... Prije neki dan smo ponovo doživjeli da naša strategija očuvanja Dunavske ljepotice nije dobila podršku, da je sve ono u što smo uložili najviše ljubavi, vremena i novaca, naišlo na zid odbijanja. Riječ je o tome da su oni koji su nas u početku podržali predložili da načinimo simbiozu upravo s onim institucijama koje su nas sada doslovno otresle kao prašinu i nisu se niti udostojile odgovoriti na mailove upućene za suradnju. Međutim, pred nama je potpisivanje svih onih protokola i projekata za koje su nas podržale strane investicijske kuće, institucije, države... Nada je u nama i znamo da će se naš plan realizirati. U tijeku su i pregovori o pozicioniranju naših nastojanja na Europskoj razini. 

Koliki dio podzemlja je prohodan i istražen?

Do sada je istraženo oko 101 posto podzemlja. Kada spominjem ovu brojku, mislim na to da je ono što pokazuju mape samo 15 posto onoga što znaju svi, aludirajući na institucije i znatiželjnike ondašnjeg i sadašnjeg vremena. Ovaj postotak podrazumijeva da smo mi ušli tamo gdje nisu ni štakori, ni jazavci, ni slijepi miševi, ni zmije, ni psi, ni mačke, ni lisice. Danas je prohodno 99,99 posto sustava koji nije uzurpiran. U tih 99 posto postoje neki dijelovi koji su rizični i opasni, ali vrlo malo. Međutim, ono što pravi veliku zbrku jesu labirinti koje su načinili novosadski umjetnici koji su hodnike pregrađivali kako su htjeli, lupali i prekopavali ovaj biser Srbije. Na taj način je oko 20 posto sustava, uglavnom III. položaja, uzurpirano i ukradeno od kulturnog blaga Srbije.

Kakva je Vaša vizija o tvrđavi, kako bi ona trebala funkcionirati, živjeti? 

Da uradimo ovim tempom sve što je potrebno, fali nam nekoliko stoljeća. Na primjer, za čišćenje smeća, šuta i vegetacije potrebno nam je oko 25 godina. Kada bi bilo volje, novca i podrške u mehanizaciji koja nam je potrebna, uz projekte, logistiku i strategiju koju imamo, svakodnevnim radom armije ljudi, za manje od godinu dana bi sve bilo sređeno. Radimo na tome. Prema našoj viziji, Tvrđava bi trebala biti aktivna 365 dana godišnje, prepuna sadržaja, festivala. Mi, koji smo postavili standarde i koji se danonoćno bavimo tvrđavom vratiti ćemo joj dušu i obraniti je od svih neprijatelja, smeća, šuta, podivljale vegetacije, hordera, bahatih umjetnika... Zatim ćemo zaustaviti promet, ne samo na tvrđavi već i u samom Suburbiumu (Podgrađu). Vratit ćemo porušene kapije i obnoviti svako pročelje i svaki fortifikacijski element. Postavit ćemo kante za smeće, organizirati službe osiguranja, napraviti porušene vojarne. Ulaz će se naplaćivati. Želimo tamo napraviti najveće šetalište u Srbiji, pješačku, trim i stazu za bicikle. U planu je izrada i rekonstrukcija starog mosta Franz Josef sa zip line-om i prilagođavanje prilaza tvrđavi ne samo za turiste, već i za invalide i starije osobe. Mnogo toga je u planu, ali radimo temeljno i dio po dio. Najveći proizvod u turističkoj ponudi Srbije bit će obilazak Kontraminskog sustava ili popularno »Petrovaradinskih katakombi«.

Što Vas osobno impresionira u ovoj priči o nadzemlju i podzemlju petrovaradinske tvrđave?

Impresionirala me je tajna, a motiv je zavjet ocu i obitelji. Svugdje sam lutao, obišao pola Europe, pa sam tako počeo živjeti u Monaku i raditi za agenciju koja radi marketing za kneza od Monaka, Alberta II. Aleksandra Luis Pier Grimaldija. No, samo deset dana nakon odlaska sam se morao vratiti zbog očeve bolesti. Otac mi je bio duša i zbog njega sva blaga svijeta ne bih uzeo za uzvrat. Na samrti sam mu dao zavjet i obećao da ću zasnovati obitelj i provesti u djelo jednu od mojih 9 tisuća ideja. Njegovu smrt sam mučno i teško podnio i trebao mi je adrenalin da to prebrodim. Vožnje biciklom koji sam doslovno kidao po asfaltu, brazilski jiu jitsu, beskrajno trčanje i žene nisu mi bile dovoljne da prebrodim sve to ludilo koje je dugo trajalo. Te dvije godine pakla nisam spavao niti 4 sata u prosjeku i tražio sam neki izvor interesiranja. Spas je bio ispod tvrđave, pod zemljom, daleko od GPS-a, tamo gdje nema signala za mobilni telefon, u potpunom mraku gdje nema nikoga i gdje kompas ne radi. Tako sam u podzemnom gradu, s još par luđaka nastavio misiju započetu prije gotovo tri desetljeća. Na sve to potaknuo me je i jedan Crnogorac koji je bio oduševljen mojim poznavanjem Kotora i tvrđave San Giovanni, a koji je pritom prodavao suvenire kod stare česme, Karampane, gdje sam pio »produženu s kišeljom«. Rekao mi je: »A što se ti, jado, baviš našim San Giovannijem kad je ona vaša u Novom Sadu na Petrovaradinu ka svemirski brod za ovu našu, a da ne pričam o katakombama onim ispod s dvaest i nešto spratova gdje duše mrtvih lutaju«. Nakon 6 mjeseci danonoćnog svakodnevnog istraživanja, u prosjeku od po deset sati, udario sam pečat na višestoljetnu tajnu raščlanivši je na preko 60 mapa koje čine onu pravu, koja je potonula na Titanicu.

Tko su bili stari istraživači i dokle su oni stigli u svojim istraživanjima? 

Stari istraživači su uglavnom Petrovaradinčani, ali bilo je i Novosađana. Oni su bili ekstremni, mnogi više nisu živi, jer pričamo o generacijama s početka 20. stoljeća. Jedan od njih, Trifa, je živ, veoma ga cijenim i drag mi je, jer iako on mene iskreno tako naziva, za mene je on zaista Kralj podzemlja. Mi živimo u vremenu kada postoje mape i rasvjeta, a zamislite njih kako tumaraju hodnicima u kojima se snalaze na njuh, pipanje, ili osvjetljavaju ostacima svijeća ukradenim s groblja. Stari istraživači imaju hard core znanje. Među njima je bilo mnogo kriminalaca, bjegunaca iz zatvora, klošara i lopova. Držali su podzemlje i točno se znalo tko je gdje mogao ući. Imali su svoje sobe napravljene od pulmer barutnih magazina u kojima su obitavali. Stanovali su u kazamatima i unutrašnjim traverzama, bunkerima u kojima su bili vladari. Tamo nije bilo policije i vojske, bili su u svom svijetu, odsječeni, ali na sigurnom.