Šatori ispred secesije

 

Politika, naravno, treba biti odvojena od oblasti kulture, a ne da se »politički« kadrira u domeni kulture. Osobe koje rukovode institucijama kulture moraju imati značajno djelo »stavljeno na stol«, djelo koje je značajno za subotičku kulturu. Kako netko može biti direktor određene kulturne institucije ako nije barem pet godina radio u toj struci? I ne zaboravimo, pored diplome, stečene ili kupljene, potrebna je i praksa. Ljudi koji preskaču stepenice u svojoj »karijeri« imaju ogromnu prazninu u svojoj glavi. Mene ne interesira je li netko Srbin, Mađar ili Hrvat u oblasti kulture, nego ima li on relevantno djelo koje može »staviti na stol.« U Beču i Frankfurtu bio sam na danima piva. Postoje lijepo uređeni prostori za te manifestacije, ali to se ne događa tamo ispred Gradske kuće, kao kad je ovdje u Subotici nekakva Kobasicijada. To je neprimjereno za naš grad. Za vašare ima prostora, a ti prostori sigurno nisu ispred Gradske kuće, našeg Kazališta, arhitekture secesije. Taj naš gradski prostor ima svoj duh. I još... Skulptura u gradu je jako malo. A mjesta ima na pretek. Trebaju li nam skulpture ili šatori za 1. svibanj na Paliću? Šatori? Nisu problem samo šatori, nego sadržaj! A gdje su spomen ploče istaknutim umjetnicima u gradu, na Paliću? Jesmo li ih zaboravili? 

Z. S. 

 

Neznalice vladaju

 

U Subotici, u domeni kulturnog življenja, duh svega onoga što čini kulturni milje ovog grada, polako se gasi. Redatelj Ljubiša Ristić je otišao davno iz Subotice, a tada je Subotica bila centar događanja u kulturi, to jesu činjenice. Gradi se, evo, novo subotičko kazalište, valjda će se i ti radovi završiti, ali nismo svi mi »zidari«. No, dobro je što ansambl našeg kazališta, iako se muči u neodgovarajućem prostoru, producira i dobre predstave. A još da nema male Fondacije Danilo Kiš, čiji su programi malobrojno posjećeni, skoro da i ništa ne bi bilo vrijednog od manifestacija u kulturi. Vladari sadašnjeg subotičkog kulturnog miljea su neznalice. Kako koja vlast dolazi, postavljaju se osobe »koje sve znaju.« Može li netko otići u našu Gradsku kuću i reći – dobar dan, imam dobar scenarij za film, napisan na osnovu mog romana, recenzije postoje, pa prosudite! Toga nema. Podizao sam kredit za objavljivanje mog romana. Izdvajaju se sredstva iz gradskog proračuna za neke manifestacije, neka zavičajna priča, plaču i pate za rodnim krajem koji je na malo kilometara s one strane Drine. Ja sam otuda, od Prnjavora, neka ljudi slave i zovu »veličine« poput Baje Malog Knindže, ali ne mora naš grad davati iz proračuna novac za takve manifestacije. A daje. Ljudi koji su izabrani na političke funkcije misle da su Bogom dani i »oni sve znaju.« Je li to tako? Srbija ima danas toliko »genijalnih« ljudi da je to strašno.

Z. S.

 

Moralna kriza i materijalna bijeda

 

Ono što se čini, kako većini danas nedostaje, zapravo bi trebala biti mogućnost obnove paradigme, bolje reći spasonosna potvrda postojanja sveopće izvansustavne alternative. Ovo važi i za one koji o tomu uopće nemaju svijest. Valjda je sada već mnogima bjelodano – nije dovoljna ni histerična!, gestikulacija o traženju nečega drugoga, ma i usred pustinje, budući da svi na nešto drugo misle. Moralo bi se, bez ostatka, progovoriti o dubini moralne krize i materijalne bijede. Ovdje i sada. Tu mržnja baš ništa ne pomaže! Nije za jelo, a sve više ljudi doslovce gladuje. Kako ovdje, gdje i kod koga, u danim uvjetima provjeriti, je li doista liberalizam, zapravo, suvremena matrica jedina preostala iza ljevice i desnice? Gdje su oni koji znaju što jeste, a što bi trebali biti početak, svrha i kraj svega? Kako doći do društva u kojem ni jedan pojedinac nije bezrazložno uzvišen, niti unižen? Nije dovoljno ni ako su nam zajednički samo sukobi. A zajednički život – što je s njim? Uljudba ne može biti samo tržišna ni tehnološko-tehnička, konzumeristička. Izbjegavanje tabuiziranih tema neće zaustaviti sve dužu i brojniju kolonu migranata, uistinu suvremenog roblja, kojim se vješto trguje i zacijelo dobro zarađuje. Radi njih su izbrisane granice, tako što su pojačane bodljikavom žicom. Dočim europska parlamentarna demokracija lomi svoje uzorno odnjegovane zube istovremeno post-fašističkim i post-komunističkim davno ubuđalo-petrificiranim otpacima. Dokle tako? Gdje su se zaputili? Kamo kane stići?  

Z. S.