Ljubav prema fotografiji Regina Vikario iz Šibenika počela je gajiti još dok je pohađala osnovnu, a zatim i srednju školu. Dužu stanku napravila je u vrijeme kada se udala i kada se morala posvetiti svojoj obitelji. No, ljubav prema fotografiji nije prestala. Slobodan prostor za svoj omiljeni hobi pronašla je kada su djeca odrasla. U svojoj 54. godini upisala je fotografsku srednju školu u Splitu kako bi se usavršila. Reginu Vikario upoznali smo na njenoj izložbi fotografija u Beogradu, gdje je svoje fotografije izložila zajedno sa Ljiljanom Crnić i Đurđicom Vali Gajić.
Što Vas je potaknulo da se počnete profesionalno baviti fotografijom?
Sve je počelo putem facebooka. Otvorila sam ga prvenstveno zbog razmjene iskustava s drugim fotografima, gdje sam najprije počela objavljivati i svoje fotografije. Tako su me zamijetili članovi Foto kluba Šibenik, a ubrzo sam i sama postala dio njihovog tima. Za kratko vrijeme počela sam raditi digitalne fotografije. I tako je sve krenulo. Počela sam upoznavati sve veći broj ljudi sličnog interesiranja, razmjenjivati iskustva s njima i izlagati svoje radove.
Zašto baš fotografija?
Kad krenem fotografirati, ja jednostavno ne znam stati. Fotografija je moja velika ljubav. Moji motivi su najviše vezani za Dalmaciju, odnosno za moj rodni grad koji obožavam. U meni se svaki puta rodi nekakav usklik, posebice kada vidim neki detalj u kamenu, neko svjetlo. Ali jako volim i portrete, iako nisam u početku to željela raditi. Međutim, kada sam čula pozitivne kritike drugih, posebice stručnih kritičara, da dobro umijem pronaći emociju i da moj portret ima težinu, sve češće sam počela fotografirati portrete. Po nekom pravilu ljudi ih baš i ne vole ukoliko nisu oni na njima, ali sam primijetila da kada su moje fotografije u pitanju, to nije slučaj. I to mi je baš drago.
Fotografijom ste se počeli baviti dosta kasno.
Fotografijom sam se počela baviti kasnije u životu, zbog svoje troje djece. Glavni cilj mi je bio da najprije od njih stvorim kvalitetne ljude. Svoju umjetničku crtu morala sam zbog obitelji ostaviti sa strane. Kada su se sredili, pronašla sam prostora za sebe. Danas sam i supruga i majka i baka, ujedno i radnica, ali, uspijevam pronaći vremena i za svoj hobi.
Kako ljudi danas, kada uglavnom svi fotografiraju uz pomoć svojih mobitela, gledaju na umjetničku fotografiju?
Smatram da je dobro što danas ima sve veći broj fotografa amatera. Međutim, i oni što slikaju uz pomoć mobitela smatraju da su im fotografije savršene jer ih ne uspoređuju s djelima drugih autora. Zato mi je i u planu da skupa sa svojim prijateljima fotografima amaterima osnujem udrugu MDR Fokus u kojoj bi početnici mogli na lakši način naučiti tajne fotografiranja.
