Stariji, pa i oni sredovječni čitatelji vjerojatno će se sjetiti da je sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća (konkretno: 1984.) ondašnja Televizija Zagreb počela s emitiranjem kasnije kultne serije Prosjaci i sinovi. U to se vrijeme samo na žličice moglo saznati da je trinaestoepizodni serijal snimljen 13 godina ranije, ali je iz nekih razloga morao odležati u bunkeru čekajući »bolja vremena«.
Iz današnje perspektive čini se kako su samo tvrdokorni čuvari bratstva i jedinstva u samrtnoj ispovijedi don Pave (Miloš Kandić) prepoznali nacionalistički monolog opasan po sustav utemeljen na socijalističkom samoupravljanju, te su stoga prvo zabranili emitiranje kompletnog serijala, a kada je sustav malo »omekšao« isti izbacili iz te, »sporne« šeste epizode. No, bilo je to (u) vrijeme Hrvatskog proljeća i da po opću kulturu taj detalj nije tragikomičan zacijelo bi bio komitragičan.
Ono što je mnogo važnije za Prosjake i sinove vezano je za njihovu umjetničku kvalitetu, koja, po skromnom sudu dolje potpisanoga, zauzima sam vrh nekadašnje domaće televizijske produkcije. A imali su i u to vrijeme i kasnije zaista strašnu konkurenciju: Grlom u jagode i Pozorište u kući TV Beograd; Karađoz TV Sarajevo; Đekna još nije umrla, a ka’ će ne zna se TV Titograd, pa Gruntovčani ili Naše malo misto TV Zagreb, primjerice. Poput Prosjaka za ovog autora, svaka od nabrojanih serija diljem bivše Juge ima svoje fanove koji će također naći mnoštvo opravdanih razloga da ju izdvoje kao najbolju ikada snimljenu na ovim prostorima.
Pa ipak, mnoštvo je nijansi koje bih osobno izdvojio kao preporuke u ovoj rubrici. Pođemo li od scenarija Ivana Raosa (koji je nedugo potom objavio i istoimeni roman) susrest ćemo se s fantastičnim humorom, utemeljenim na epski živopisnom govoru i nekadašnjem načinu života ljudi u Imotskoj krajini. Usput treba reći kako su upravo govor i običaji vrlo bliski, a samim tim i razumljivi ovdašnjim bunjevačkim Hrvatima, što (im) dodatno olakšava praćenje radnje u svih 13 epizoda. Usporedbe radi, Prosjaci i sinovi Ivana Raosa, bez imalo pretjerivanja, po kvaliteti i humoru ravni su tekstovima Dušana Kovačevića i Ive Brešana, a to već samo po sebi dovoljno govori o snazi ovoga djela.
Ovakvo knjiško blago u punom je sjaju televizijskoj publici prezentirao redatelj Antun Vrdoljak, koji je maestralnu ekipu glumaca vodio putem savršene dramaturgije što je siguran recept da se svaka minuta svake epizode gleda bez treptaja. Stvar je samo osobne simpatije (a i tu su nijanse u pitanju), pa ustvrditi je li bolji Fabijan Šovagović u ulozi Kikaša ili Rade Šerbedžija kao Matan. Samo zahvaljujući podjeli uloga na glavne i one koje to nisu u njihovoj su »sjeni« (ako se to ikako može ustvrditi) Zlatko Madunić (Podlivoguz), Milan Srdoč (Jokaš), Špiro Guberina (Divac), Zvonko Lepetić (Copac), Biserka Alibegović (Poprda), Zdenka Trach (Livoguza), Vlasta Knezović (Zlatka Vrtirepka), Iva Marjanović (Nuša), Ilija Ivezić (Šunje), Antun Kujavec (Doktor) ili Uglješa Kojadinović (Dektiva). Svaki od njih, uključujući i fantastičnog Zvonka Torjanca kao Džoa Amerikanca u petoj epizodi, Prosjacima je dao doprinos kao da im je ponaosob riječ o životnoj ulozi. Poput legendarnih Mućki, u kojima je briljantna i najsporednija uloga, Raosov tekst i Vrdoljakova režija prosto su se uvukle u dušu cijele ekipe koja fascinantnom lakoćom rješava i najzahtjevnije dionice i na taj način uvjerava gledatelja u »istinitost« lika koji igra.
U istom rangu s do sada nabrojanim akterima svakako su i kostimografkinja Ika Škomrlj, te direktor fotografije Vjenceslav Orešković koji, poput Magnusa i Bunkera, do najsitnijih zakrpa i najkrupnijih panorama dočaravaju izgled ljudi i njihovog okoliša. Spomenemo li na koncu da je muziku za Prosjake, onako nježnu i nostalgičnu, skladao Arsen Dedić, osim imaginarne slike dobit ćemo isti takav i ton o ovoj nenadmaš(e)noj seriji.
I bez obzira na to jeste li do sada gledali Prosjake i sinove (i kada i koliko puta) ili niste, ovo je jedna od serija kojoj se sa sigurnošću uvijek možete vraćati. Jer, i ako se sljedeći puta i ne nađe nečega novoga, staro je dovoljno duhovito da vas prikuje uz ekran. Dovoljno je samo da doma imate računalo i internet: utipkate »prosjaci i sinovi epizoda 1« i pred vama će se (od)vrtjeti čarobna priča o ljudima koji to nisu postali iz nevolje nego iz zanata.
Za dodatne informacije o povijesti serijala, odnosno svakoj epizodi ponaosob obratite se... Hmmm, recimo, Wikipediji. Samo, pazite: podaci su različiti.
