U povodu pripreme repertoara Hrvatske drame Narodnog kazališta i Subotičke opere početkom pedesetih godina prošloga stoljeća, u sezoni 1953./54. godine uz umjetničko osoblje i upravu kazališta u raspravi o djelima koja trebaju biti izvedena uključen je širi krug zainteresiranih i pozvanih. O tome je mladi redatelj Slobodan Sedlar priredio tekst tiskan u listu Naša pozornica:
»Krajem prošle sezone repertoar Hrvatske drame široko je diskutiran i stvoren je obimni plan iz kojega je, na početku ove sezone, Dramski savjet trebao odabrati komade koje bi naša Hrvatska drama prikazala. Kao i kod mnogih drugih kazališta u zemlji i kod nas je isticana težnja da se repertoarom obuhvati više domaćih pisaca, pretežito suvremenih. Od inozemnih željeli smo, također, prvenstveno suvremene. I ova svoja nastojanja ostvarili smo djelomično. U toj težnji za osvježavanjem repertoara suvremenim piscima i djelima, rukovodili smo se mišlju da kazalište nije i ne bi trebalo biti muzejska institucija, koja živi isključivo s jednim prošlim svijetom i za njega. To može biti slučaj samo s iznimno malim brojem kazališta, koja svoj plemeniti napor ulažu na oživljavanje likova što im je u dramskom opusu ostavio neki njihov veliki sugrađanin.
Sustavno podizati mlade stvaratelje
Ali i ta kazališta njeguju svoju nacionalnu dramu, a druga, ostala, igraju i komade raznih svojih i tuđih suvremenika, podižući na taj način svoju domaću dramaturgiju i pomažući razvoj suvremenih dramskih autora. Naša kazališta ne mogu se isključiti iz prostora i vremena u kome djeluju. Ona su dužna da svom današnjem gledatelju, osim značajnih djela domaće i strane dramske literature iz prošlosti, prikažu i suvremene autore sa suvremenom problematikom. Drugo je pitanje, do kog stupnja se u tim u djelima ogledaju naši dani i koliko duboko poniru pisci tih komada u bezbrojne komponente suvremenih strujanja i karakterističnih pojava i likova. I koliko su ovladali tehnikom pisanja, koliko su usvojili zakone dramskog stvaranja, koliko poznaju dramsku arhitektoniku i koliko im je blizak dramski izraz. Naši mlađi pisci glede ovih zahtjeva pokazuju niz slabosti, ali izvođenjem njihovih djela može im se pomoći u njihovom svladavanju, budući da se tek na sceni mogu vidjeti i vrijednosti, pa i nedostaci svakoga djela, a kroz ova ostvarenja kazalište će tražiti i nalaziti vlastiti, suvremeni iskaz. U ovogodišnjem repertoaru Hrvatske drame, mada akcent nije na suvremenoj drami, ipak imamo tri suvremena dramska pisca – čime je uspostavljena stanovita ravnoteža u prikazivanju starijih i mlađih autora, kako domaćih, tako i inozemnih. Vjerujemo kako naše predstave u ovoj sezoni neće zaostajati za prošlogodišnjim, te da će napori našeg ansambla biti krunisani umjetničkim rezultatom, utoliko više što je postav Hrvatske drame pojačan novim snagama« [N. p., 1. sezona 1953./54., 5.].
Uz nove i tri obnovljene predstave
Novi u subotičkoj Hrvatskoj drami bili su: Ante Kraljević, koji je bio član Hrvatskog narodnog kazališta iz Zagreba, gdje je završio i Glumačku školu i ostvario veliki broj zapaženih uloga s kultnim osobama hrvatske pozornice, poput redatelja dr. Branka Gavelle, nadalje redatelja, teatrologa i kazališnog pedagoga Tita Strozzija, koji nakon mature u Zagrebu odlazi u Beč, gdje na Filozofskom fakultetu studira povijest umjetnosti, a na Akademiji za kazališnu umjetnost, glumu. Ante Kraljević je u subotičkom kazalištu nastupio kao tumač uloge Hasanage u Ogrizovićevoj Hasanaginici, što ju je dala Ankica Devčić. Osim toga, angažirana je i mlada Marijola Kraljević, zatim iskusni glumci Milan Tošić i Slavka Tošić, te Svetislav Mirkov i Bora Stojanović, koji je završio Glumačku školu u Novom Sadu. Dodajmo, repertoarom za sezonu 1953/54. bila su utvrđena sljedeća djela: već spomenuta Ogrizovićeva Hasanaginica, Molièreov Tartuffe, Čovjek koji nije postojao Josipa Lešića, Svakom svoje Subotića i Apića, Rodoljupci Jovana Sterije Popovića, Ibsenova Nora, Jakšićev Stanoje Glavaš, Lorkina Krvava svadba i Štandekerov Zlatni lančić. Osim navedenih djela, u ovoj sezoni su obnovljene tri predstave Hrvatske drame ovdašnjeg kazališta: dvije drame Carla Goldonija – Ribarske svađe i Sluga dvaju gospodara, te Kvej-Lan Perl Buck, budući da su bile veoma popularne i tražene od gledatelja subotičkog kazališta.
