Katicu Đerki, 81. godišnju baku iz Sota, mnogi stariji Soćani pamte kao jednu od najljepše obučenih cura u njihovom mjestu. Ova vedra i uvijek nasmijana baka kaže da je imala tu sreću što je bila iz jedne od imućnijih kuća u selu. Oduvijek se voljela lijepo oblačiti tako da je njen »šifonjer« uvijek bio pun lijepe odjeće. Sa zadovoljstvom nam je ispričala kako su se nekada cure oblačile u Sotu, na što su posebno vodile računa i što je to po čemu se ona izdvajala od drugih.
Odjeća za svaku priliku
Otac joj je bio kolar. Izrađivao je zaprežna kola za konje i drveni namještaj. Spavaću sobu koju joj je izradio kada se udala i danas čuva u svom kućanstvu:
»To je nekada bio cijenjen zanat i od toga se moglo lijepo živjeti tako da sam si ja uvijek mogla priuštiti lijepu odjeću. Međutim, tada se nisu mogli kupiti gotovi komadi odjeće. Postojale su ‚šnajderke‘ koje su šile za nas. Sve moje suknje i ‚rekle‘ mi je šila baka mog supruga Marija Đerki. Ona je bila poznata ‚šnajderka‘ u Sotu. Šila je u to vrijeme svim Soćanima; muške košulje, posteljine, odjeću za djecu, nama curama suknje koje su se tada najviše nosile. Baka Marija mi je šila sve što mi je bilo potrebno, pa čak i moju vjenčanicu i ‚šlajer‘«, ponosno priča baka Katica, pokazujući nam fotografiju s vjenčanja.
Sa sjetom se sjeća vremena kada su cure u selu više vodile računa o tome što će i gdje odjenuti:
»Nekada je rijetko tko sebi mogao priuštiti pliš. Taj materijal je nekada bio najcjenjeniji i najmoderniji. Ja sam imala tri suknje od pliša. Šilo se i od štofa i ostalih materijala. Ali kada se išlo u crkvu, znalo se da se tada moraju obući bolje suknje. Na jutarnje mise oblačila sam suknje od cica, ‚oplećke‘, ‚rekle‘ i obavezno sam nosila maramu. Radnim danima nosile smo šlingane suknje, čipkane skute ispod i bluze. Najljepše suknje su mi bile od šlinge. Za večernjice imali smo ženu koja nas je češljala i za te prilike oblačile smo drugačiju odjeću. Za svečane prilike imale smo i lijepe granate koje smo stavljale oko vrata, a i ‚rekle‘ su bile izrađene s njima i sa svilicom i biserčićima.«
Povratak haljinama
U vrijeme svog djevojaštva baka Katica je zajedno sa svojim prijateljicama izlazila u seoski Dom kulture na igranke. Tada je postojalo pravilo da i majke idu s njima. Dok su cure plesale, mame su sjedile i posmatrale:
»Po povratku s večernje mise odlazile smo najprije kući da se presvučemo kako nam se na igranci ne bi isprljale bijele svilene ‚rekle‘. Jer kad plešemo s momcima, od njihovih ruku bi nam se ‚rekle‘ isprljale, a one se ne mogu tako često prati.«
Teško se tada nabavljao materijal za odjeću. Oni koji su više polagali na svoj izgled, poput baka Katice, snalazili su se tako što su materijale nabavljali iz udaljenijih gradova, koji su donošeni u Sot. Kada se udala, s nepunih 17 godina, imala je tu sreću da se i svekrva voljela lijepo odjenuti:
»Znalo se tada što nose starije, a što mlađe žene. Mi mlade nosile smo odjeću od markizeta i svile. Nije ih bilo baš lako nabaviti, a i tada se sve plaćalo uz pomoć bonova i točkica. No, onaj tko se želio lijepo odjenuti, snalazio se.«
Suknje je, kako kaže, nosila sve do 1954. godine. Tada je počela nositi haljine, kao i većina ostalih žena u Sotu. Sve suknje i »rekle« koje je do tada nosila prodala je u Bijeljini:
»Danas mi je žao što barem nešto od tih stvari nisam sačuvala. Ostale su mi samo stare fotografije da se sjećam lijepih vremena. Posebno mi je žao što nisam sačuvala suknju od ‚pepeljave‘ svile s ružicama od svilice, koju mi je izradila žena iz Bapske. Nju sam najviše voljela.«
Kako kaže, žao joj je kada vidi današnje cure u helankama i trapericama:
»Danas se cure jednostavnije odijevaju i ne polažu toliko na garderobu. Nama ništa nije bilo teško. I pored toga što nismo imali struje, nije nam bilo teško ručno prati, štirkati i glačati s peglom na paru sve one bijele šlingane ‚rekle‘ i suknje koje smo nosile. Stigle smo i skuhati, spremiti doma, ići u vrt i na njivu, ali i na igranke i posela. Sve se stizalo.«
Ta vremena su, kako kaže, bila mnogo ljepša nego danas. I pored nemaštine, ljudi su tada bili zadovoljniji i sretniji i uvijek se pronalazilo vrijeme za razonodu i druženje.
