Bili i prošli prvosvibanjski praznici, a nekako zgodno se posložili ove godine pa se praznovalo četiri dana. Službeno, jer na ta četiri neradna dana uglavnom su mogli računati oni uposleni u državnim službama, dok je za one druge barem jedan od tih prazničnih dana bio radan. Na ono što su prvosvibanjski praznici tek stidljivo su podsjetili sindikalci u svom proglasu, a manje stidljivo, čak (pre)glasno vlast obećavajući nikad veće plaće i mirovine i upozoravajući da svi oni koji budi radili za praznike za to moraju biti i plaćeni. Tko je povjerovao povjerovao je. I to je ono jedino što je (pre)ostalo od nekdašnje proslave praznika rada. Proslava čiji su nezaobilzani pratioci prije podosta desetljeća bile državne i partijske zastave, uranci uz nezaobilazni foklor (svih naroda i narodnosti) i istinsko praznovanje za radničku klasu. Sve je to sada dio nekih prošlih godina, kojih se svatko od nas sjeća gledano iz neke svoje špilje, iz nekog svog osobnog življenja tih godina. Ono što je jedino (pre)ostalo od tih negdašnjih prvosvibanjskih praznovanja je taj izlazak negdje vani, na izlet, u šetnju... bilo gdje, samo negdje u prirodu. I svatko je negdje za sebe našao svoje mjesto pod suncem. Bila su puna vikend naselja, izletišta oko Sombora, kanalska i dunavska obala, kao da su svi izmileli iz svojih kuća i stanova željni da barem na kratko zaborave sve ono što ih tišti iz dana u dan. I zašto onda ne iskoristiti taj praznik i negdje se ne okupiti s prijateljima uz nezaobilazni roštilj ili kotlić, uz po koju čašu (ili bocu) više. Do povratka u realnost, koja vreba tu iz prikrajka, riješena da nam dopusti samo dan-dva opuštanja, radosti i zaborava. 

A kada se vratimo u realnost, sračunavat ćemo koliko su nas ta dva dana opuštanja koštala, kroz (skupo) gorivo, meso, piće i sve drugo što smo kupovali kao da su svibanjski praznici sudnji dan. Neki će u toj realnosti pakirati kofere i juriti na svoju radnu smjenu tisućama kilometara dalje od svojih obitelji, tužni što neće biti svojoj djeci na krizmi, pripremi za maturalno, tužni što negdje u bijelom svijetu moraju čuvati i brinuti o nekim drugim ljudima, a ne o svojim obiteljima. Neki će tražiti vezu i spremati putovnice za svoj prvi posao vani, jer ovdje više nemaju što čekati. Neki će u toj realnosti i dalje čekati da im se poslodavac smiluje i da (davno) zarađenu plaću, neki će po tko zna koji puta bezuspješno tražiti oglase za posao. Neki će... Pa, živio nam Prvi svibanj!