Ustavom Srbije zagarantirano je pravo obrazovanja na vlastitom jeziku, a od školske 2002./03. godine hrvatska manjina to pravo koristi. S predsjednikom Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini Tomislavom Žigmanovim razgovarali smo o aktivnostima ove stranke glede promoviranja i potpore obrazovanju na hrvatskome.
Na koji način su aktivisti DSHV-a posljednjih 15 godina pridonijeli obrazovanju na hrvatskome jeziku?
Na različite načine i kontinuirano! Najprije, radilo se na osiguravanju formalno-pravnih, institucionalnih i sadržajnih pretpostavki kako bi obrazovanje na hrvatskome uopće bilo moguće. Te aktivnosti bile su osobito razvijene neposredno nakon 2000. i one su se više odnosile na rad spram prosvjetnih ustanova, institucija vlasti i strukovnih udruga. Usporedo, radilo se i na planu zagovaranja roditelja da upišu svoju djecu, što je podrazumijevalo neposredni rad članova s ljudima na terenu, koje su pratile i određene aktivnosti na planu marketinga. Na koncu, ali ne i najmanje važno, DSHV je osiguravao i određene poticaje za obrazovanje na hrvatskome – od pokrivanja putnih troškova do nabave školskog pribora, napose onim učenicima koji su slabijeg materijalnog stanja. Pri tomu, vodstvo DSHV-a je uvijek bilo svjesno da stranka nije jedini čimbenik koji je na tomu planu radio – osim Hrvatskoga nacionalnog vijeća, tu je i nekoliko udruga, prije svega članovi Udruge Naša djeca, svjesnih pojedinaca te nekoliko hrvatskih svećenika Katoličke Crkve.
Kakve su njihove povratne informacije s terena?
Kao što je i za očekivati, različite. Postoji veliko neznanje među Hrvatima o svojim pravima, što onda prati i određeno pogrešno razumijevanje uloge i važnosti obrazovanja na hrvatskome. S druge strane, postoje i, naravno, opravdani strahovi, napose u sredinama s manjim brojem Hrvata. Također, bilježe se i aktivnosti onih čimbenika koji rade na tome da se ovo zakonom propisano pravo što manje koristi. U tom smislu, veliki je problem što predstavnici vlasti, napose s republičke i pokrajinske razine, ne čine ništa na planu afirmacije manjinskog obrazovanja, što onda pridonosi raširenosti negativnih predodžbi o obrazovanju na hrvatskome.
Zašto po Vama samo 20 posto djece hrvatske zajednice iz Subotice, gdje je upis jedino moguć, upisuje odjele na hrvatskome jeziku?
Upravo u maloprije navedenom – državne institucije čine premalo da bi se na tome planu učinili značajniji pomaci. Usto treba spomenuti da postoje i opstrukcije unutar prosvjetnog sustava – i to od najnižih instancija, kada je riječ u komunikaciji s roditeljima prilikom upisa, pa do najviših, čega su najbolji primjer udžbenici na hrvatskome. Dodatni je problem postojanje negativnih stereotipa u srbijanskome društvu spram Hrvata.
Ima li DSHV organiziranih akcija za promociju obrazovanja na hrvatskome i ove godine?
Nastavili smo i ove godine s aktivnostima na ovome planu. Za razliku od ranije, sada imamo afirmativnu kampanju u medijima na hrvatskome, kao i osmišljene aktivnosti glede zagovaranja roditelja da upišu svoju djecu. Od članova DSHV-a se očekuje ne samo da upišu svoju djecu u obrazovanje na hrvatskome, nego da daju svoj prinos i na planu neposrednog rada s ljudima na terenu kako bi upisali svoju djecu u odjele na hrvatskome. Pri tomu, nastojimo biti ne samostalni već konstruktivni čimbenik i s drugim akterima koji rade na ovome planu, prije svega s Hrvatskim nacionalnim vijećem i udrugom Naša djeca, ne bi li se sve odvijalo sinkronizirano te tako bilo posvećeno istom cilju.
Zbog čega bi ovdašnji Hrvati svoju djecu trebali upisati u hrvatske odjele?
Najprije zbog autentičnog življenja punine vlastitog identiteta! Riječju, zbog svjedočenja života bez ikakvih kompleksa i simulacija! Zatim, zbog zaloga predaka – ne smijemo biti ispod razine onih čiji smo baštinici. Trebamo, naime, biti vjerodostojni! I na koncu, a što je najvažnije – zbog same djece, jer je obrazovanje na hrvatskome jedno od najkvalitetnijih segmenata obrazovanja u Srbiji!
