U prošloj, 2016., godini poljoprivreda Srbije ostvarila je ukupnu bruto vrijednost proizvodnje od 5,3 milijarde dolara, a gledano po regijama centralna Srbije ostvarila je 2,9 milijardi, a Vojvodina 2,4 milijarde dolara. Autor analize Dometi tranzicije u poljoprivredi Srbije ekonomski analitičar Vojislav Stanković kaže za Hrvatsku riječ da ovo zaostajanje Vojvodine nije iznenađujući podatak s obzirom na to da u Vojvodini u ratarskoj proizvodnji dominiraju nisko akumulativne kulture, a stočarska proizvodnja manja je iz godine u godinu. Vojvođansko stočarstvo čini tek 21,6 posto ukupne poljoprivredne proizvodnje u Pokrajini, dok je u centralnoj Srbiji taj postotak 44,6. Ono što je globalna karakteristika srbijanske poljoprivrede je neracionalno korištenje oraničnih  površina, a posebno u Vojvodini. 

 

Neisplativa žitnica

 

Razloga zašto je centralna Srbija ostvarila veću poljoprivrednu proizvodnju od Vojvodine je više, a jedan od njih je i taj što centralna Srbija ima veće površine poljoprivrednog zemljišta od Vojvodine, ali postoje i drugi razlozi. 

»Godišnje u Srbiji pod oranicama bude 3,5 milijuna hektara, tu se misli i na površine pod ratarskim kulturama i na voćnjake i vinograde. U Srbiji je to oko dva milijuna hektara korištenih poljoprivrednih površina, a u Vojvodini milijun. U obje regije dominantna je proizvodnja kukuruza, koja u poljoprivrednoj proizvodnji države sudjeluje sa 65 posto. Ako promatramo samo strukturu biljne proizvodnje u Vojvodini, oko 44 posto čini kukuruz, što znači da, pod znacima navoda, imamo neku vrstu monokulturne proizvodnje. Slijedi zatim pšenica, soja, šećerna repa i suncokret. I to čini oko 90 posto vojvođanske poljoprivredne proizvodnje. Međutim, u Srbiji je struktura poljoprivredne proizvodnje drugačija. Mislim tu prije svega na voćarske kulture i kod skoro svih voćarskih vrsta centralna Srbija daje 90 posto srbijanske proizvodnje. Vojvodina se kod voćarstva centralnoj Srbiji približava jedino u proizvodnji jabuka, i to s udjelom od 46 posto u ukupnoj proizvodnji jabuka na nivou cijele države. Slična je situacija i u povrtlarskoj proizvodnji, gdje dominira centralna Srbija, osim u proizvodnji dinja i lubenica, gdje prednjači Vojvodina u odnosu na ostatak Srbije«, kaže Stanković.

Statistički podaci pokazuju da u strukturi vojvođanske biljne proizvodnje dominiraju žita sa 61 posto (u  centralnoj Srbiji 40 posto), slijedi zatim industrijsko bilje s 23 posto (centralna Srbija osam posto), povrtlarstvo osam posto (centralna Srbija 23,6 posto), voćarstvo pet posto (centralna Srbija  22,4 posto), krmno bilje dva posto (centralna Srbija 9,4 posto) i vinogradarstvo jedan posto (centralna srbija 1,8 posto).

 

Ispražnjene štale i obori

 

Ekonomski analitičar Vojislav Stanković u razgovoru za Hrvatsku riječ podsjeća da najveću dodanu vrijednost donosi stočarska proizvodnja gdje sjever Srbije također zaostaje. 

»Pad stočarske proizvodnje u Vojvodini je toliki da njen udio iznosi tek 28 posto u ukupnoj vrijednosti poljoprivredne proizvodnje Srbije. I de facto skoro cjelokupna stočarska proizvodnja locirana je u centralnoj Srbiji. Primjera radi u 2016. godini proizvedeno je 1,5 milijardi litara kravljeg mlijeka, od čega je u Vojvodini proizvedeno tek 350 milijuna litara. U Vojvodini je niža i proizvodnja svinjskog, goveđeg i živinskog mesa. Da ne govorimo o pčelarstvu ili proizvodnji ovčijeg mlijeka«, kaže Stanković i dodaje da je prava šteta što je devastirana stočarska proizvodnja u Vojvodini, koja je 80-tih godina imala značajnu prednost u odnosu na centralnu Srbiju u proizvodnji svinjskog i živinskog mesa, dok je centralna Srbije prednjačila po proizvodnji junećeg i ovčijeg mesa. »Taj pad stočarske proizvodnje, koji nije zaobišao ni Vojvodinu, uvjetovan je, osim tranzicijom kroz koju smo prolazili, i značajnim gubitkom tržišta. Jednostavno kada je onemogućen izvoz termički obrađenog svinjskog i junećeg mesa, prekinuta je ta izvozna karika. S druge strane, narušeni su sustavi financiranja i poticaja, napose kod stočarske proizvodnje, što su sve faktori koji su utjecali na smanjenje stočarske proizvodnje«, kaže naš sugovornik.

Srbija, pa i Vojvodina imaju tradiciju stočarske proizvodnje i to bi trebalo iskoristiti, i ne samo to već i potražnju na tržištu. A ima je kaže Stanković i to ilustrira podacima da  Europi nedostaje oko 300.000 tona mesa godišnje, a Kinezima oko 500.000 tona. Nažalost, Srbija sada proizvodi godišnje samo 77.000 tona junećeg mesa, a prije 30 godina to je bilo dvostruko više. 

Stanković smatara da je potrebno uraditi jedan koncept razvoja stočarske proizvodnje, angažirati domaći i strani kapital i banke, koje bi poznavajući cikluse stočarske proizvodnje kreditirale ovu granu primarne poljoprivredne proizvodnje. 

»Naši proizvođači su dobri, hoće i znaju raditi, ali država mora stati iza njih kao garant. Neoliberalni koncept u poljoprivrednoj proizvodnji nije poznat u svijetu, jer s ovakvim uvjetima nikada nećemo razviti stočarsku proizvodnju. A bez povećanja stočarske proizvodnje u Vojvodini nema ni povećanja vrijednosti poljoprivredne proizvodnje. A bez povećanja vrijednosti poljoprivredne proizvodnje u Vojvodini, gdje u stočarstvo treba dodati i voćarstvo i povrtlarstvo, nema ni povećanja poljoprivredne proizvodnje u cijeloj Srbiji«, kaže Stanković. 

Za usporedbu, naš sugovornik navodi primjer Nizozemske koja ima deset puta manje obradivih površina, a ima višestruko veću bruto vrijednost poljoprivredne proizvodnje od Srbije, što ne-dvosmisleno znači da su na potezu kreatori naše agrarne politike. 

»Ukupna bruto vrijednost od 2000. ima rast od 1,5 posto godišnje. To je nedovoljna dinamika. FAO i OECD radili su  projekciju razvoja primarne poljoprivrede do 2024. i po njihovoj procjeni  globalni rast iznosit će  pet posto godišnje, od čega dva posto u industrijski razvijenim zemljama, a sedam do osam posto u zemljama u razvoju«, kaže Stanković.

Ljekovitom bilju ni traga

 

Ekonomski novinar Živan Lazić u razgovoru za Hrvatsku riječ razloge zaostajanja vojvođanske poljoprivrede vidi i u odustajanju od proizvodnje nekada značajnih kultura, kao što je ljekovito bilje. 

»Mi nemamo modernu sjetvenu strukturu. Nekada smo gajili ljekovito bilje i prije tridesetak godina bili smo značajni izvoznici ljekovitog bilja. Nemamo dovoljnu povrtlarsku proizvodnju. Suviše se baziramo na, da tako kažem, žitarskoj poljoprivredi. Osobno  mislim da je jedan od aduta ljekovito bilje, ali se onda na to naslanja farmaceutska industrija, a jedan takav značajan proizvođač, zrenjaninska Jugoremedija, je propao. Što mi imamo od izvoza kukuruza čime se hvalimo, jesmo deseta zemlja po izvozu kukuruza, ali što mi imamo od toga?«, kaže Lazić. 

Po njegovom sudu vojvođanska poljoprivreda se previše bavi klasičnim ratarstvom, a tu na tržištu vladaju veliki svjetski proizvođači kojima mala Srbija i njena poljoprivreda nisu konkurentne.  Za boljitak  poljoprivrede treba barem udvostručiti agrarni proračun smatra Lazić, a za to ima i osnova. To je izvoz primarnog agrara koji čini 11,12, pa i 13 posto ukupnog izvoza Srbije, a cijela prehrambena industrija sudjeluje sa skoro 25 posto u izvozu. 

»Agrarni proračun se orijentira prema izvozu. Naš agrarni proračun je sada oko tri posto i za početak trebalo bi ga udvostručiti i onda ne bi bilo priče da li se poticaji daju ratarstvu ili stočarstvu. Kada se uzmu svi mogući poticaji koji se dobivaju u Srbiji iz proračuna, to je 25 do 30 eura po hektaru, a u Europi su ti poticaji od 300 do 450 eura po hektaru i naravno da su europski poljoprivrednici konkurentni s cijenom«, kaže Lazić.

Razvoja poljoprivrede, pa ni one vojvođanske, nema bez ulaganja u sela, koja nemaju ni osnovnu komunalnu infrastrukturu, ne samo u Srbiji, već i u Vojvodini. 

»Primjerice, Beška je jedno veliko selo s idealnim uvjetima za organsku poljoprivredu, a oni to ne mogu uraditi, jer selo nema kanalizaciju. Nije realno očekivati da mladi dođu na selo ako u tim selima nemaju barem upola slične uvjete života kakve imaju u gradu«, kaže Lazić. 

On budućnost vojvođanske poljoprivrede vidi u razvoju proizvodnje ljekovitog bilja, cvjećarstvu, razvoju pčelarstva, jer postojeće stanje nije rješenje. Lazić smatra i da bi zemljišni maksimum trebalo ograničiti na 250 do 300 hektara, po uzoru na zemlje EU.