Zasigurno najpoznatiji češki pisac današnjice Michal Viewegh (1962.) pristao je dati ekskluzivni intervju za Hrvatsku riječ koji je vođen u njegovom domu u Sazavi, malom mjestu nekih 50 km od Praga. Njegov zbilja obimni literarni opus, koji pored romana po kojima se proslavio u svojoj zemlji, ali i inozemstvu (na hrvatski je prevedeno nekoliko njegovih romana), broji i pripovjetke, dramska djela, pa i knjige za djecu. Nažalost, ozbiljnija bolest ga je 2012. godine na trenutak zaustavila u kreativnom stvaralaštvu, no nakon oporavka ponovno je spisateljski aktivan.

Čitajući Vaše knjige čitatelj stječe dojam kako kroz Vaše likove struji jaka autobiografska crta...

To je vrlo ispravan dojam, jer pisac jednostavno često ne može prenebregnuti svoj autobiografski moment. Tako je to i u mom slučaju.

Pomaže li Vam česta ironija u približavanju fikcije stvarnosti i obrnuto? 

Ironija je često moj način komunikacije, kako s ljudima u neposrednom razgovoru tako i s čitateljima, jer to je moj pogled na svijet koji me okružuje. Kako se odnosim prema javnosti, tako i pišem.

Mnogi tvrde kako se pisac rađa, a ne stvara. Kada ste bili sigurni da ste rođeni pisac?

Ne bih to baš mogao sa sigurnošću reći u mom osobnom slučaju, jer sam se isprva bavio ekonomijom a književnost je stigla tek nešto kasnije. Napuštanjem ekonomskog fakulteta, upisao sam češki jezik i književnost na Filozofskom fakultetu i počeo s pisanjem svojih prvih pripovijetki. Kratka forma ovoga žanra je bio moj prvi ulazak u svijet ozbiljnijeg bavljenja pisa-njem, a potom su uslijedili i moji prvi romani. Prvu zbirku pripovjedaka sam imao s dvadeset godina, potom je uslijedio odlazak na služenje vojnog roka, pa sam se potom zaposlio kao nastavnik da bi tek kasnije došlo do potpunog posvećivanja pisanju kao osnovnoj profesiji.

Koji su češki pisci ponajviše utjecali na Vaše stvaralaštvo?

Zbilja ne bih mogao izdvojiti jednog ili dva češka pisca koji su takoreći izravno utjecali na mene, jer bih trebao izdvojiti najma-nje desetak ili više kako čeških tako i svjetskih pisaca. Čitao sam Kunderu, Škvoreckog, Hrabala, ali isto tako i mnogo drugih pisaca iz drugih zemalja.

Kako ocjenjujete češku prisutnost u mainstreamu svjetske književnosti, a gdje pak vidite sebe u češkom mainstreamu?

Bez obzira na dobru poziciju koju češke knjige po svojim tiražama imaju u našoj zemlji one realno nemaju neku veću i značajniju poziciju u globalnoj književnosti današnjice. Pojedine moje knjige su dostigle zavidnu tiražu od primjerice 250.000 prodanih primjeraka, druge su prodane u nekoliko desetina tisuća, ali je to objektivno vrlo malo u odnosu na književnost razvijenih svjetskih zemalja. U češkim razmjerama to je vrlo zapažen uspjeh.

Je li milijun prodanih knjiga opterećenje ili olakšanje u Vašem daljnjem spisateljskom radu?

U svakom slučaju je to velika stvar i zbilja godi, no to nosi i određenu obvezu prema čitateljima, posebice kada se radi o novim knjigama koje namjeravam još napisati. Opet, moram istaknuti kako su se i vremena promijenila. Nekada se moja knjiga prodala u četvrt milijuna primjeraka, a danas se te brojke kreću oko 10-15 tisuća. Suvremena tehnologija i ubrzani način življenja su uzeli maha i knjige su potisnute u drugi plan.

Koju biste knjigu izdvojili kao prekretnicu u Vašem literarnom usponu?

Pored brojnih romana koje sam napisao, ipak mi se čini kako je stvarnu prekretnicu u mom stvaranju izavala moja bolest (puknuće aorte, prim. A.) i stanje u kome sam se potom našao, a autobiografsko djelo Moj život poslije života (2013.) u kome sam opisao svoje rekonvalescentske dane najbolje očitava ovu moju životnu prekretnicu.

Je li, s obzirom na temperament, Slavenima lakše biti duhoviti u odnosu na druge europske narode?

Smatram kako pripadnost određenom narodu istovremeno ne određuje i njegovu sklonost prema humoru. Jednako duhovitosti ima, primjerice, i kod Poljaka i Francuza. Istina, mi kao Slaveni zbilja imamo nešto specifično, što nas možda čini duhovitijima u odnosu na druge kroz djela Hašeka ili Hrabala, ali isto tako i drugi imaju svoje briljantne pisce koji su ujedno i odlični humoristi.

Oprobali ste se u nekoliko potpuno različitih književnih žanrova. U kojem se osobno najbolje osjećate?

Nažalost, nakon svoje bolesti imam problema s pamćenjem i trenutačno se najbolje osjećam u kraćoj literarnoj formi kakva je pripovijetka. Naravno, i dalje imam želju pisati romane, ali s obzirom na novonastale okolnosti, te činjenično stanje vremena u kojima živimo i gdje su kraće forme mnogo prihvatljivije, sada se držim pripovjedaka i uskoro bi trebala uslijediti moja nova zbirka.

Želite li svog čitatelja primarno zabaviti ili mu kroz svoje likove dati priliku da razmisli o svom životu? 

Pisac se u svojim djelima treba prije svega baviti određenim temama i kroz svoje djelo tjerati čitatelja da razmišlja i promišlja o njima. Život je prije svega pun tragikomičnih situacija i nosi mnogo toga na svom putu, a na piscu je da piše i o veselim i o tužnim trenucima.

Je li Vaša odluka da živite u Sazavi a ne u Pragu povezana s upravo izrečenom životnom filozofijom jednoga pisca?  

U Sazavi živim ponajprije zbog sentimenta prema prošlosti i vremenu koje sam ovdje proveo tijekom svoje mladosti. Zato sam i kupio ovu parcelu, gdje sam izgradio kuću u kojoj živim, jer me upravo za ovaj kraj vežu lijepe uspomene iz mog djeti-njstva i život koji sam ovdje skupa s mojom obitelji proživio.

Na koncu, nikako ne smijemo smetnuti jedan vrlo simptomatičan detalj koji se pojavljuje u nekoliko Vaših knjiških uspješnica. Detalj ljetovanja na hrvatskom primorju i emotivnost kojom opisujete morski doživljaj?

Sve je to zasluga mnogih lijepih putovanja  na kojima sam skupa sa svojim roditeljima bio u mjestima na hrvatskom  primorju. Voljeli su ići na Korčulu, a potom sam ja kao već odrastao počeo ići u Stari Grad na otoku Hvaru, gdje imam i dobrog prijatelja Jakova. Jednostavno, volim ići na hrvatsko primorje.