Četvrta vazmena nedjelja je nedjelja Dobrog Pastira * Ona na poseban način slavi Božju ljubav i brigu za čovjeka
Isus govorom o dobrom pastiru i njegovom stadu želi na slikovit način izraziti svoj odnos prema čovjeku. Njegovim suvremenicima ova slika je bliska i razumljiva, pa je zato Isus i koristi.
Slika pastira i stada
U modernom svijetu ljudi teško mogu shvatiti odnos pastira i stada, jer se danas živi na potpuno drugačiji način, a i bogatstvo se drugačije mjeri i stječe nego prije dvije tisuće godina. Teško je uopće zamisliti život izvan okvira suvremenih tekovina kulture, u kojima stado i pastir nemaju svoje mjesto. No, u ne tako davnoj prošlosti, koju pamte naši djedovi i bake, stado je smatrano blagom, jer bogatstvo se mjerilo veličinom stada. Imati ovce i krave značilo je imati kapital. Oni koji su to posjedovali bili su lišeni brige za preživljavanje, imali su svoje meso, mlijeko; imali su što prodati kako bi mogli kupiti ono što sami ne proizvedu. U prošlosti to je smatrano lagodnim životom u izobilju, pa su ljudi osjećali zahvalnost Bogu, te su se odgovorno i s ljubavlju odnosili prema svome stadu. Poznavali su dobro svaku životinju, davali joj ime, te pazili da joj ništa ne zafali.
Isus ovom slikom progovara o sebi i svom poslanju. On je dobri pastir koji je spreman umrijeti za svoje stado, za razliku od najamnika koji to radi kako bi zaradio, te kada dođe opasnost prvenstveno misli na sebe. Ne želi se izlagati pogibelji zbog stada, za razliku od onoga kome stado pripada, njemu je svaka pojedina životinja bitna. Isus je pravi Dobri Pastir, a ne najamnik; on je onaj kome stado pripada, on živi za svoje »blago« i za njega polaže svoj život. To nije samo priča nego istina koja je svoje ostvarenje doživjela na križu. Da bi osigurao život svome stadu, dao se razapeti poput razbojnika. Rodio se kako bi umro da svojima donese život vječni. Tako je na najizvrsniji način pokazao kolika je njegova ljubav za stado koje mu je povjerio Otac: »Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje« (Iv15,13). On koji umire za svoje stado postaje život stada: »Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju« (Iv 10,10).
Stado o kojem Isus govori i čiji je on pastir nije tamo neko, to smo mi. Ljubav do smrti na križu za život, to je ljubav za nas, svojom smrću nama je darovao život. Dakle, ljubav pastira prema svome stadu, Isusova ljubav je prema svakom od nas. Ovom slikom Isus se koristi kako bismo svi mi shvatili koliko smo mu važni i koliko nas ljubi.
Pastir poznaje stado
Druga važna poruka prispodobe o dobrom pastiru je da pastir poznaje svaku svoju ovcu i zove je po imenu. Suvremenog čovjeka muči osamljenost. Iako su sredstva komunikacije doživjela svoju ekspanziju, te svakog možemo lako pronaći i stupiti s njim u kontakt, međuljudska komunikacija, koja se treba dogoditi uživo, bez posredovanja medija komuniciranja svedena je na minimum. Čovjek se nikada nije osjećao usamljenije nego danas, u dvadeset prvom stoljeću. Nema s kim razgovarati, s kim podijeliti svoje brige, probleme, radosti. U razvijenim zemljama Zapada svatko ima svog psihijatra s kojim razgovara i povjerava mu se, jer nema prijatelja. Ljudi se slabo poznaju. U velikim gradovima često ne poznaju susjede koji žive do njihovog stana. U takvom svijetu otuđenosti i nepoznavanja Isus poručuje da nas on sve poznaje, po imenu. Ime je osoba, ime to smo mi. Kada nam on poručuje da nas zna po imenu, znači da nas zna u dušu, zna kakvi smo, što nas muči i raduje, što u sebi nosimo.
Za Isusa Dobrog Pastira ljudi nisu brojevi, nisu tek masa vjernika; svatko ima svoju vrijednost i važan mu je, svakog ponaosob ljubi i želi da mu je ta ljubav uzvraćena, o svakom zna sve i želi pomoći. On poziva i one koje su odlutale daleko od stada, želi da se vrate kako bi bili pod njegovom zaštitom, strpljivo traži i čeka da prepoznaju njegov glas.
Svi mi ponekad lutamo i ostavljamo svog Pastira. Teško nam je, osjećamo se usamljeno i napušteno, katkad mislimo i da nas je Bog napustio. Ove nedjelje Isus nam poručuje da nas nikad ne napušta, da njegova ljubav ide dalje od smrti za naš život, te da nas on traži i zove, čak i ako smo odlutali. Na kraju poručuje »Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se« (Iv 10,9). Naše je spasenje i sigurnost u Kristu.
