Dobroćudni, uvijek nasmijani umirovljenik iz Sonte, šezdesetpetogodišnji Andrija Mihaljev, svoju mirovinu zaradio je na kotačima. Za razliku od mnogih kolega, koji su odlaskom u mirovinu zauvijek pobjegli s cesta, Andrija i dalje sjeda za volane autobusa.

Mirovinu ste zaslužili za volanom. Koliko ste za to vrijeme prešli kilometara?

Autobuse sam profesionalno vozio dvije godine u Osijeku i 25 godina u somborskom Severtransu, a za volanima kamiona proveo sam pet godina. Godišnje sam, u prosjeku, prelazio oko 140 tisuća kilometara, odnosno za 32 godine vožnje negdje oko 4,5 milijuna kilometara. Kad bismo tu kilometražu ceste izravnali, mislim da bismo njom 112 puta obišli Zemlju po polutaru. 

S putnicima ste uvijek bili u nekom poluprijateljskom odnosu. Kako ste to uspijevali?

Mislim da razlog leži u mojojh naravi. Oduvijek sam govorio da se svaki problem može riješiti razgovorom i osmijehom. Putnici, osobito na dugim, međunarodnim linijama, najčešće su poprilično nervozni. Ukoliko je nervozan i vozač, to je već ozbiljan preduvjet za pojavu međusobne netrpeljivosti. E, upravo tada osmijeh i lijepa riječ prigodom smještaja prtljage i ulaska putnika u autobus naprave čudo. Takvim ponašanjem i odabirom glazbe po željama većine uvijek sam uspijevao stvoriti pozitivno ozračje. No, bilo je ponekada i nezadovoljnika, na sreću, ne puno. Pojedinci su, najviše u onim kriznim vremenima početkom devedesetih, svoju egzistenciju pokušavali rješavati švercom robe koja se kod nas mogla dobro unovčiti. Nisam se htio upuštati u pomaganje takvima, pa su često znali svoje nezadovoljstvo garnirati riječima koje baš i nisu za tisak.

Iako ste u mirovini, i dalje kućni proračun dopunjavate sjedanjem za volane autobusa. Zbog čega? 

Razlog nije premala mirovina nego moja velika ljubav prema tom poslu, pa i želja da koliko-toliko pomognem sinu Oliveru. Na moju sreću, on je tu moju ljubav prema volanima naslijedio, pa i sam jede ovaj kruh sa sedam kora. Danas je vlasnik Poduzeća za prijevoz putnika  M–TOURS, pa se često mjesta za volanom nađe i za mene. Po svojim godinama više nisam za duge linije, ali sam mu u velikoj pomoći u prijevozu sportaša i radnika na lokalnim linijama. 

 Do kada tako?

Ovoga ljeta moram na liječničke pretrage radi produljenja dozvole za rad i vozačke dozvole. Nadam se da ću pretrage proći uspješno, jer se osjećam odlično. To bi mi značilo još tri godine za volanom i mojoj sreći ne bi bilo kraja.