Premda uglavnom nepoznat široj ovdašnjoj javnosti, Mitar Subotić Suba (1961. – 1999.) jedan je od svjetski najpriznatijih glazbenika, ili bolje reći glazbenih umjetnika s ovih prostora. Rođeni Novosađanin, Suba je, djelujući kao glazbenik, skladatelj i producent ostavio veliki trag. Bio je glazbeno obrazovan, diplomirao je na novosadskoj Akademiji umjetnosti, na Odsjeku za kompoziciju i orkestraciju. U Radio Beogradu završio je tečaj elektroničke glazbe i smatra se pionirom te vrste glazbe u Jugoslaviji. Zanimao se uglavnom za alternativnije glazbene forme, ali u širokom rasponu od umjetničke do popularne glazbe. Praktički, u područje popularne glazbe uspješno je uveo elemente one umjetničke. Kako tvrde pojedini stručnjaci, imao je dar koji se rijetko viđa. Pritom, bio je svestran i izuzetno posvećen, zainteresiran ne samo za kreiranje glazbe već i za tehničke aspekte toga procesa.
Glazbenu karijeru započeo je početkom osamdesetih godina pod pseudonimom Rex Ilusivii (Kralj iluzija) u okviru kojega je autorski potpisao svoje možda najinspirativnije radove. Skladao je i glazbu za desetak kazališnih projekata u Novom Sadu i Subotici. Uspješno se bavio i produkcijom, kreirajući zvuk nekih od najpoznatijih ex-yu bendova i izvođača (Ekatarina Velika, Haustor, La Strada, Marina Perazić, Oktobar 1864.).
Za djelo The Dreambird, In The Mooncage 1988. godine nagrađen je UNESCO-ovom nagradom za promociju kulture. Nagrada se sastojala od stipendije za tromjesečno istraživanje afro-brazilskih ritmova u Brazilu. Subotić se kasnije i seli u tu latino-američku državu, gdje je ostvario uspješnu karijeru kao producent, radeći s mnogim svjetski priznatim glazbenicima. Teško je izdvojiti neki njegov album, s obzirom na to da mu je opus tako zanimljiv i raznovrstan. Ipak, za ovotjednu preporuku izdvojit ću njegovo najpoznatije djelo – Sao Paulo Confessions objavljeno 1999. godine. Ovaj album se može promatrati i kao Subina posveta Sao Paulu, tom velikom i dinamičnom gradu u kojem je pronašao svoj dom. Na ovom albumu surađivao je s poznatim glazbenicima iz Brazila, a ploča predstavlja njegovo čitanje tada aktualnog downtempo žanra u ključu brazilske glazbene tradicije. Na neki način, potvrda je to ideje o univerzalnosti glazbe odnosno spajanja različitih dijelova koji su samo naizgled nespojivi. Atmosfera na albumu je poput kakvog melankoličnog nokturna (na što sugerira i omot CD-a); eterična klavirska ili synth pozadina i uspavani ženski vokali čine zastupljenih 12 pjesama kao stvorenima za slušanje noću. Numere koje se izdvajaju su: Tantos Desejos, Segredo, Felicidade, Voce Gosta, Sereia... Sao Paulo Confessions je dobio dobre kritike, a u međuvremenu je stekao status temeljca nove brazilske glazbe (tzv. neo bossa nova). Inače, u Brazilu i danas čuvaju uspomenu na Subu kao glazbenu zvijezdu.
Mitra Subotića nije zaboravio ni rodni Novi Sad. Odužio mu se platoom koji se nalazi u Limanskom parku, a s vremena na vrijeme organizira se i poneki kulturni događaj (izložba, promocija glazbenog izdanja i sl.) kojim se želi ukazati na veličinu i značaj njegova stvaralaštva. Kada se govori o ovom novosadskom geniju, mnogi postavljaju pitanje kakve je još glazbene doprinose mogao dati da nije tragično izgubio život u 38. godini, ni manje-ni više nego spašavajući snimke iz požara u svojem studiju. Neki vole reći da je praktički umro za glazbu. A ako se pozabavite onim što je iza sebe ostavio, lako ćete se uvjeriti u suprotno – da je za glazbu živio!
