Tražeći prostor za iskorak iz dobrano već iznošenih dramskih naslova od kojih se tijekom pedesetih uobičajeno sklapala repertoarska ponuda scenskog štiva – članovi Hrvatske drame subotičkog kazališta odlučili su se za suvremen domaći dramski tekst, djelo Josipa Lešića Čovjek koji nije postojao, u režijskoj postavci Slobodana Sedlara, u kojem uloge tumače Bora Stojanović, Aleksandar Vojtov, Nikola Jovanović i Marijola Kraljević, a scenografiju je osmislio arh. Franjo De Negri.
Tom prigodom su se na stranicama Naše pozornice oglasili redatelj Slobodan Sedlar i Bora Stojanović, tumač glavne uloge, iznoseći neka od vlastitih zapažanja i razmišljanja, što su postupno i neočekivano iskrsnule tijekom rada na ovoj predstavi. Posebice kada Lešić otvara neke od temeljnih dvojbi koje se općenito nameću sa svakim činom izdaje, pa tako i u razdoblju Rezolucije Informbiroa (1948.), ispitujući je li ona interesno služenje neprijatelju ili je napuštanje jedne strane i prelazak na drugu i suprotstavljenu stranu, te uspostava čina izdaje i nastanka stanja izdajništva, kao daleko složeniji proces no što se u prvi mah čini; iza kojega se mnogo štošta dade skriti, a ne samo uzdrmani i narušeni interesi ili neispunjeni, iznevjereni dogovori, već i zanemarene, pa i odbačene emocije, pogažena prijateljstva, neuzvraćene ljubavi i dr.
Uvjerljivost likova u suvremenom tekstu
Premda su Pavlova braća ogorčena njegovim postupkom, redatelj se na kraju odlučio za postavku u kojoj izdajnika kažnjava napuštena i oboljela zaručnica, koja ga ubija iz osobnih motiva, onkraj svih ideoloških i patriotsko-moralnih dvojbi ili nekakve društvene osviještenosti. Nju ova pitanja zanimaju na deklarativnoj razini. Ona se odlučuje hicima namiriti vlastite razbijene iluzije i skršene nade, kažnjavajući odbjegla zaručnika što se nikada neće moći vratiti ni čist, ni plemenit, ni lijep…
Prema mišljenju redatelja Sedlara poseban problem u postavi djela predstavljali su likovi braće, budući da su bili poprilično plošni. Stoga su redatelj i glumci nastojali udahnuti im što više od života, pružajući im prilike za dijalog, razgovor, razmišljanje, pa i žešća sučeljavanja, kako bi se u što većoj mjeri ostvarila vjerodostojnost njihovih karaktera. Iznimku predstavlja najmlađi među braćom koji se pita je li Pavle postao izdajnikom stjecajem okolnosti ili je njezino razorno sjeme, na neki način, već nosio u sebi?
U cilju što uvjerljivije izvedbe Lešićeva djela redatelj i glumci su naglašeno isticali njegove dramske kvalitete, u mahom znalački i efektno pisanim dijalozima, uz zavidno i suptilno prepoznavanje ljudskih osobina, vrlina i nedostataka. Ove su odlike djela opredijelile njegove protagoniste da ne odustanu od dojmljive scenske postavke komada Čovjeka koji nije postojao i prikažu ga u što cjelovitijoj rasvjeti na subotičkoj pozornici unatoč i stanovitih nedostataka. Napose, ovom je postavkom kazalište kanilo gledateljstvu pružiti priliku da i ono sudjeluje u procjeni hrabrosti i vrijednosti tzv. domaćeg dramskog štiva, napose jer je ono nastalo bez odmaka, na klizavu terenu, uvećavajući time rizik od moguće pogreške, služeći i drugima kao poticaj za nova ostvarenja [N. p. 1953./54., 2.].
Aktualna društvena previranja na sceni
Pripremajući pojedinosti svojega čitanja Čovjeka koji nije postojao, glumcu Bori Stojanoviću – od presudne je važnosti lik Pavla budući da je nezamjenjivi kontrapunkt svim ostalim sudionicima ovoga scenskoga zbivanja. Napose jedini vjerodostojniji tumač svih aspekata što vidljivih, što onih uzroka koji to nisu a spadaju među presudne čimbenike njegova moralna posrnuća. Pavle je, dakle, jedini koji može pružiti odgovor na pitanja radi čega je zapravo pokrenuta i kako je napajana njegova izdaja?
Stoga su se redatelj Sedlar i glumac Stojanović opredijelili – izgradit će lik takvoga Pavla koji ne bježi van zemlje iz pukih ideoloških razloga, već stoga što je osobno nezadovoljan mjestom što ga zauzimao u društvu i radi vlastite karijere koju smatra neuspješnom. Pavle očito nije osoba koja je uvijek s obje noge na tlu, jer kada se hoće vratiti nailazi na prepreke s kojima on nije računao: nepomirljivu braću i zaručnicu koja je u međuvremenu shvatila kako on ni izbliza nije kakvim ga je vidjela i zamišljala. Pri tom redatelj i glumci prepuštaju gledateljima neka sami prosude jesu li u njezinu postupku prevagnuli patriotsko-moralni ili duboko intimni, osobni dakle, razlozi razočarane i iznevjerene žene.
Sudeći prema onome što o njemu govore braća, Pavle nikada nije držao do patriotskih čuvstava, dok je njegova zaručnica Jasna isprve uvjerena u njegovo poštenje, pače plemenitost, i otuda njena očekivanja da će se Pavle promijeniti, popraviti, i ponovo biti onaj stari kojega je voljela.
Put do više manjih, alternativnih scena
Navedene zabilješke redatelja Slobodana Sedlara i glumca Bore Stojanovića u povodu postavljanje drame Josipa Lešića Čovjek koji nije postojao danas su nam utoliko zanimljive jer svjedoče o nastojanju da se i ovdašnje kazalište, napose njegova Hrvatska drama, odmakne od do tada vladajućeg manira crno-bijele podjele na dobre i loše momke i njihov neminovni sukob, te nužnu pobjedu dobrih nad onima koji to nisu.
Do tada su, naime, redatelji i glumci ne jednom morali prigušiti svoju potrebu za nesputanim govorom o različitim i drugačijim ljudskim sudbinama, a još više o složenim društvenim previranjima koja su prethodila II. svjetskom ratu i određujuće pridonijela ratnim zbivanjima i njegovom ishodu. Otuda se sve češće u kazalištu, pa tako i u subotičkom, čuju glasovi kako je neophodno osnovati nekoliko manjih, komornih scena na kojima bi se pisci, redatelji i glumci mogli iskušati u prostoru koji bi se zvao slobodna, odnosno alternativna pozornica.
