Salaši. Prepoznatljive bačke slike. Osamljeni negdje u bagremaru, u sred atara, ili stisnuti u dugom nizu duž nekog puta ili lenije. Mijenjao se tijekom godina izgled salaša, kao što se mijenjao i način obrade zemlje i život salašara. I usprkos tim promjenama salaši jesu ostali ipak specifični, sebi svojstveni, s duboko ukorijenjenom tradicijom. Pa gdje se danas još može vidjeti žena odjevena u bunjevačko ruvo do na nekom od okolnih somborskih salaša? Gdje se danas još očuvala bunjevačka ikavica, do na salašima? Gdje su se još očuvali negdašnji običaji, do na našim salašima?

Na tim i takvim salašima sada su promjene čiji dio salašari nisu, promjene koje oni gledaju, možda i ne razumiju, ali promjene koje se događaju tu oko njih. Oko njihovih salaša, njihovih njiva.

Gledaju i čude se  ogradama kojima se ograđuju hektari i hektari, pa i desetci hektara oranica. Gledaju i čude se, jer ograda na njivama nije bilo, otkad je svita i vika. A sada ih evo ima, i to žičanih. A unutar tih ograda zasadi lješnjaka. Doduše za sada još stidljivo, ali kako je krenulo moglo bi uskoro u svakom ataru biti na stotine hektara lješnjaka. Koliko je sada takvih hektara  u Somboru službene statistike nema, ali oni koji ugovaraju takvu sadnju kažu da je to stotinjak hektara (u Srbiji oko 3.000). Ima onih proizvođača koji su krenuli s hektar-dva, ali i onih koji su lješnjak već zasadili i na 20-30 hektara. Na prvi, pravi rod čekat će godinama, ali su svoju računicu našli, jer kažu oni koji se time bave (ili preciznije propagiraju sadnju lješnjaka) da hektar lješnjaka po ostvarenom prihodu zamjenjuje 15 hektara kukuruza. I čemu se onda čuditi što će na plodnoj crnici, onoj bačkoj, sve više rađati maline i lješnjak.

I još jedna novina koju salašari gledaju i čude se. Čude se svojim novim susjedima čak iz dalekog arapskog svijeta, koji, tu pored njih, kupuju salaše. Za njih su oni svi jednostavno Arapi. Kažu dobri susjedi, koji prvo od temelja do krova, sve s ogradama i bademima preurede salaše koje su kupili. Pojave se u tim svojim novim kućama tek tu i tamo, onda odu i nema ih opet mjesecima. Ali nove salaše i kuće kupuju i dalje. Prvo Bezdanski put, Gradina, sada i Nenadić. Svoju šansu sada ima svatko tko ih želi prodati, ali u zabludi je svatko tko misli da će na prodaji debelo zaraditi, jer ovi novi kupci dobro znaju koliko što vrijedi i nisu spremni platiti ni dinara više. A što ih je dovelo u ovaj dio to se pitaju i sami salašari, strahujući da poslije kuća i salaša na red neće doći i kupovina zemlje.