Svakom kazališnom ansamblu koji drži do sebe – Shakespeare je velika tema! Ovo je opće poznato. Razumije se, tako je bilo i sa subotičkim glumištem kada se početkom pedesetih godina XX. stoljeća Hrvatska drama subotičkog kazališta zatekla na svojevrsnom raskrižju, nakon suočavanja s izazovima iskrslim tijekom prve uspjele – od publike i kritike hvaljene – izvedbe Shakespearea na ovdašnjoj pozornici. Tim više jer je subotička rasvjeta ponuđena uz i druga zapažena ostvarenja klasične strane i domaće dramske literature (primjerice Goldonijeve komedije, ili Hasanaginicu i dr.).
Ovo je ohrabrilo poduzetnije teatarske poslenike u zagovoru ambicioznijeg kreiranja repertoara kojim bi se zadovoljila sve zahtjevnija očekivanja gledateljstva. Na tom je tragu ponuđen angažman novim scenskim licima poput glumaca kao što su Ante i Marijola Kraljević, Ankica Devčić, Bora Stojanović, Slavka i Milan Tošić, uz Slobodana Sedlara, na akademiji iškolovanog redatelja mlađeg naraštaja, te drugim teatarskim djelatnicima. I još nešto: Hrvatska drama subotičkog kazališta obznanjuje i pojedinosti pozivnog natječaja za suvremeni dramski tekst, odredivši sukladno svojim mogućnostima (i dobrim običajima) tri otkupne nagrade.
Uoči ove zamjetne dinamike unutar izvođačkog ansambla – i prije no što ona zakonomjerno uslijedi – prof. dr. Vojmil Rabadan, stalno gostujući redatelj, dramaturg i pedagog iz Zagreba, sa stranica Naše pozornice nastoji osvijestiti kako glumište tako i gledateljstvo da će u razdoblju što je pred njima neizbježno biti suočeni ne samo s novim umjetničkim i stvaralačkim postignućima, već izvjesno je i s drugačijim kušnjama, ovako o svemu tomu predmnijevajući:
S očima otvorenim za život
»Klasični stupovi na pročelju našega kazališta, uspomena starinskog, pomalo patetičnog, ali plemenitog shvaćanja teatra kao hrama umjetnosti, naskoro će biti prvi put ulazom u svetište, koje slavi svog najvišeg Genija. William Shakespeare doći će tada prvi put u posjete Subotici u dvije međusobno bliske večeri sa svojim komadima Vesele žene Windsorske u izvođenju Hrvatske drame i s Ukroćenom goropadnicom u prikazu ansambla Mađarske drame. Taj smjeli pothvat označit će svečan datum u razvoju našeg kazališta, koje svoja dosadašnja ozbiljna nastojanja i lijepe uspjehe želi okruniti upoznavanjem naše vjerne i sve brojnije publike s najkrupnijim imenom i najblistavijim djelima cjelokupne teatarske literature svih naroda i vremena … jer želimo da Vesele žene Windsorske i Ukroćena goropadnica budu uvod u daljnje, sve češće i sve značajnije susrete s djelima velikana, koji uvijek predstavljaju najvišu težnju svakog kazališta, najdivniji dokaz kulturne razine scene i gledališta ... mnogo više ljubavi za prirodu i govor, priče i tradicije naroda, otvorene oči za život u svim njegovim manifestacijama, iskustvo boli i bijede, koje su ga rano učinile zrelim, neobičnu sposobnost usvajanja svega, što bi zainteresiralo njegovu maštu i um – a iznad svega još zapretanu iskru pjesničkog talenta, kojemu jedva znamo ravna.
Pero nošeno i umijećima glumaca
Prve godine londonskog života Shakespearea obavijene su tamom, ali smijemo pretpostaviti, da ga je prirođena sklonost ubrzo povukla u vrtlog kazališnog života, koji je u to doba u Londonu bio naročito bujan. U kraljevskim rezidencijama prijestolnice i okolice (primjerice u Winsdoru) kao i na velikaškim dvorovima mnogo se prikazuju lake, zabavne komedije, ljupke sličice o pastirima i vilama iz nekog sladunjavog idiličnog svijeta, a u tehnički vrlo primitivna drvena kazališta uz Temzu grnu široke mase da se uzbuđuju jezovitim i krvavim historijskim tragedijama, zanoseći se osobito umijećem glumaca, koje je na zavidnoj visini, možda baš zato, što je čitava pažnja gledaoca koncentrirana na glumcu, jer je na praznom podiju tek poneki element, možda čak samo natpis, označavao mjesto radnje: malo ‚bolja‘ stolica kraljevsko prijestolje i dvoranu, poneka grana čarobnu šumu u ljetnoj noći. Uz obožavane patetične tragede, masa vojnika, đaka, pralja i svakojake ‚niže‘ čeljadi pozdravlja urlicima oduševljenja i familijarnim upadicama omiljele glumce, komičare, zapravo clowne u današnjem smislu. Za autora u tom zanosu i metežu scene i partera nitko mnogo ne pita: On gotovo anonimno piše ili čak prekraja tuđe rukopise prema potrebama kuće i repertoara, kako i mi kažemo.
Na putu prema remek-djelima
‚Pravi‘ književnici s neprikrivenim prijezirom gledaju na bijedne fabrikante glume, mada među njima ima značajnih književnih stvaralaca (primjerice Marlowe, pa Ben Jonson, poznat i kod nas, doduše kao uradak nečije krivotvorine). I Shakespeare počinje karijeru prekrajanjem i krpljenjem tuđih djela za novu upotrebu, ali već 1593. godine doživljava ogroman uspjeh i popularnost svojom tragedijom Tit Andronik, mada je to naivno i neuravnoteženo djelo. Već prije napisao je trilogiju o Henriku VI. nakon čega se bacio na komedije: Promašeni ljubavni napori, Dva veronska plemića i Komedija zabune, to su sentimentalno-romantične glume, još daleko od života i istinskih osjećanja. Ali sadržajne pojedinosti i stilske osobine najavljuju već prvo remekdjelo, koje će pjesnik doseći s Romeom i Julijom (1594.), veličanstvenom dramskom poemom ljubavi i smrti. Njom pjesnik pobjednički zaključuje prvo, početničko doba, svog stvaranja«, navodi prof. dr. Vojmil Rabadan, uvažavani redatelj, dramaturg i pedagog u povodu prvih izvedbi Shakespearea na subotičkoj pozornici nakon II. svjetskog rata (1953.).
