Fruška gora je proteklog vikenda bila domaćin 40. Fruškogorskog maratona, velikog događaja za sve ljubitelje prirode i pješačenja, a možda najveća poslastica za dugoprugaše zvane ultramaratonci. Jamanta Šafranj je ove godine, s prijeđenih 107 km, deseti put svladala još jednu od mnogih staza ovog čuvenog maratona.

»Fruška gora ima neku posebnu energiju, emocije koje budi u sudionicima i to znaju svi oni koji su se odvažili nekada na ovu avanturu, pogotovo na duge staze, gdje utrke traju cijeli dan, do duboko  u noć, pa do sljedećeg jutra ili dana.«

Jamanta dolazi na Fruškogorski maraton od 2007. godine i od tada do sada prelazila je razne staze, uglavnom osvajajući one s najdužom kilometražom. Kako je organizator pomjerao dužine ultrmaratona sa 111 na 125 km, do 133 km, tako je i ona imala nove izazove i kroz osmjeh dodaje da je organizatore zamolila da se malo zadrže na osvojenih 133 km, jer srce »ultraša« ne miruje dok ne svlada najdužu stazu.

 

Na milost i nemilost prirode

 

»Ove godine je plan bio da s momkom Ivanom Pivarčikom prijeđem stazu ultramaratona u dužini od 107,414 km. Par dana prije maratona je padala kiša, tako da smo se spremili za najgore uvjete staze ali se ispostavilo da je staza prihvatljiva i mogli smo gurati dobar tempo. Uz sitne pehove koji su se događali zbog nepažnje i startne euforije, kilometri su počeli donositi svoje čari. Svaka »ultra« donese nešto novo, a ova je donijela snijeg na Fruškogorskom maratonu, što do sada nisam doživjela. Naravno, pravi nakvašen teren je uslijedio na najtežim dijelovima staze koji su nas zadesili noću. Blato je bilo najblaža nepogoda, gazili smo po razoranom blatu, granama, srušenom drveću, po ljepljivom i klizavom tlu. U tim okolnostima čovjek više respektira prirodu i uviđa što ona sve može. Staza nikad nije ista, kao što ni naša borba nije ista. Prolaznim vremenom sam prezadovoljna, o čemu svjedoči i plasman na prvo mjesto u ženskoj konkurenciji na stazi ultramaratona.«

Ima utrka ne zna im se broj

 

U pokušaju da prebroji istrčane »ultre« Jamanta nije uspjela, a teško joj je izdvojiti omiljenu, iako se najradije prisjetila ekstremnog ultramaratona na Fruškoj gori kad je svladala stazu dugu 133 km. »Ta utrka me je toliko emotivno ispraznila i uzela, da dugo nisam znala što da kažem, a da to na pravi način opiše tu trku. To je nešto što ostaje u srcu, što se opisati ne može ni s tisuću riječi, a da se prenese pravi opis koji sam ja osjetila i doživjela«, rekla je Jamanta. 

Odličan rezultat je ostvarila i na ultramaratonima koji se trče na određeno vrijeme i trenutno drži drugi najbolji rezultat u zemlji među ženama, u vremenskom limitu od 6 sati s istrčanih 63,7 km.

Omiljena trkačka disciplina za Jamantu ipak nije ultramaraton, nego maraton, koji po njoj predstavlja borbu fizičke izdržljivosti, sposobnosti da se ocijeni pravi tempo, ali i psihička igra. Ipak, maratone trči samo u posebnim prilikama i tada daje sve od sebe kako bi ostvarila dobar rezultat. Kao omiljeni izdvaja onaj koji je trčala na Plitvicama, u Ljubljani i Beogradu.

Ultramaratone je zavoljela kroz ljubav prema prirodi, a da je ta ljubav obostrana dokazuju i uspjesi koje Jamanta niže u Vojvođanskoj treking ligi, u kojoj redovno sudjeluje od njenog osnivanja 2012. godine. 

»Posebno su mi draga priznanja za pobjednicu Vojvođanske treking lige u 2015. i 2016. godini, kao i posljednje priznanje koje sam dobila ove godine, a koje pokazuje da sam statistički, za pet godina, nakupila najviše bodova u generalnom plasmanu«, rekla je na kraju razgovora Jamanta i poručila svima da nađu sebe u nekom obliku sporta, druženja i rekreacije jer sport nije samo za djecu na satovima tjelesnog odgoja, ili za aktivne sportaše koji idu na natjecanja. Rekreativni sport je pravo uživanje, koje briše granice, nacionalnosti i godine.