Iz prošlih nastavaka o raznim manje ili više znanim povijesnim činjenicama razvidno je bilo da je u Kraljevini Jugoslaviji hrvatski nacionalni osjećaj među bačkim bunjevačkim Hrvatima bio izrazito dominantan, te da dopis Glavnog narodnooslobodilačkog odbora Vojvodine od 14. svibnja 1945. okružnim Narodnooslobodilačkim odborima u kojem se praktično govori kako su Bunjevci i Šokci po narodnosti Hrvati, nije »preveo« vojvođanske Bunjevce u Hrvate, već je hrvatstvo bačkih Bunjevaca bilo predominantno i u vrijeme Kraljevine Jugoslavije.

No, navedeni dopis GNOOV nije bio svakako prvi dokument kojim su jugoslavenski komunisti izrazili svoje stajalište o onome što danas zovemo »bunjevačkim pitanjem«.

 

Uloga Blaška Rajića

 

Značajno je prije svega djelovanje Blaška Rajića. Evo kako ovo opisuje Geza Tikvicki u knjizi Slike iz ustanka u Bačkoj (1989.) i njegov postanak predsjednikom Sreskog narodnooslobodilačkog odbora za Suboticu, kojem je, među ostalim, GNOOV uputio navedeni dopis: 

»Sa Blaškom Rajićem, izuzetnim čovekom sreo sam se još jednom. Bilo je to u ranu jesen kada sam ponovo kratko došao u Suboticu. Opet smo se sastali u njegovom župskom uredu, ali sada već kao znanci. Tada sam mu predložio da se prihvati položaja predsednika ilegalnog Sreskog narodnooslobodilačkog odbora Subotice. Rekao sam mu, pored ostalog, da se ne pomišlja da on učestvuje praktičnim konspirativnim radnjama ovog organa, već da bi bio titularni predsednik. Nama je bio potreban njegov veliki ugled. Rajić je ovaj moj predlog primio staloženo i bez dvoumljenja. Značaj ove odluke ubrzo se pokazao. Ta vest je brzo, široko i snažno prostrujala među Bunjevcima, kako među salašarima, tako i među varošanima i posebno među hrvatskim intelektualcima. Uticala je na njihov odnos prema oslobodilačkoj borbi.

Taj odbor je imao još jednu značajnu osobenost. Za njegovog potpredsednika, opet samo titularnog, izabran je dr Mihalj Prokeš, jedan od najbogatijih Mađara u Subotici. Prokeš je bio izraziti antifašista, protivnik Hortijevog režima… Drugi potpredsednik je bio Slavko Ruski, Srbin ugledan pravnik u gradu. Ubrzo posle ovih razgovora, subotički drugovi su osnovali Odbor, sa sledećim sastavom: Blaško Rajić, predsednik, Mihalj dr Prokeš, potpresednik, Slavko Ruski, potpresednik, Grgo Skenderović, član, Ladislav Gros, član, Grgo Lulić, član, Dudašev Ruža, član. Tako je već prvi organ vlasti u ovom gradu odgovarao nacionalnom sastavu stanovništva. Prva osnivačka sednica održana je pod predsedništvom Rajića u njegovom župskom uredu, septembra 1944. godine…

Dan posle oslobođenja Subotice, 11. oktobra 1944. godine, u svečanoj većnici Gradske kuće održava se prva javna sednica Gradskog narodnooslobodilačkog odbora, kome predsedava njegov ratni predsednik Blaško Rajić. On drži svoj pozdravni govor u čast oslobođenja grada. Uskoro postaje član Okružnog odbora Subotice, pa član Glavnog narodnooslobodilačkog odbora Vojvodine, a zatim član Izvršnog veća Vojvodine.«

 

Bunjevački general Rukavina u Tavankutu

 

Značajan je i govor generala Ivana Rukavine u Tavankutu u vrijeme Božića 1944., kojega su prenijele Radio vijesti (kasnije preimenovane u Hrvatsku riječ) od 30. prosinca pod naslovom »Niko više neće osporavati hrvatstvo Bunjevaca«:

»Na Tavankutu se o Božiću skupilo mnogo svijeta u čast generala Ivana Rukavine, koji je došao da čestita Božić Hrvatima Tavankuta, ovog drevnog bunjevačkog sela. Svi su s nestrpljenjem u svečanom raspoloženju očekivali generala, i to prvog narodnog generala, koji je došao u Tavankut… U hataru Tavankuta goste je dočela četa konjanika sa zastavama, koji su preneli goste u selo. Prvi je iz automobila izašao general Ivan Rukavina, nasmijan pozdravljajući sakupljeni narod… U ime Tavankuta govorio dr. Grga Tumbas liječnik želeći gostima dobrodošlicu. Istakao je težak život Tavankuta za vrijeme okupacije, a i prošlih protunarodnih režima, kojima je Tavankut uvijek bio trn u oku, jer Bunjevci su sve smjeli biti samo ono ne što jesu – Hrvati…. Na lijepom dočeku zahvalio se general Rukavina, koji je svoj govor održao bunjevačkom narečjem:  

- Srićan vam Božić, da vam progovorim našom lipom ikavicom, kako me je moja majka naučila, došao sam ne da vam držim programatski govor, nego da vam zaželim srićan Božić i da se proveselim s vama. Ali ipak osvrniću se na historiju Hrvata u ovim krajevima. Za vrime Austro-ugarske pokušavali su da, vas odnarode i pomađare. I što su oni u svom nastojanju bili uporniji, vi ste bili čvršći i vi ste pobijedili. Za vrime prošle Jugoslavije opet su vam pokušavali osporiti hrvatstvo, a sad kad je stvorena demokratska i federativna Jugoslavija, ja vam kažem, da nema više bojazni, bez obzira kojoj će federativnoj zajednici pripadati autonomna Vojvodina, da će tko više osporavati vaša prava ili hrvatstvo.« (u novinama označeno podebljanim slovima – S. B.)

 

Sudbina poslijeratnog nacionalnog poleta

 

I doista, poznato je kako je u Subotici već 1945. osnovano Hrvatsko narodno kazalište, novine Hrvatska riječ, školska nastava za Hrvate odvijala se na hrvatskom jeziku, objavljuju se književna djela na hrvatskom... Međutim, dolaskom partijskih kadrova iz drugih dijelova Jugoslavije početkom druge polovice četrdesetih godina, mijenja se raspoloženje gradskih vlasti prema hrvatstvu bačkih Bunjevaca. U tzv. Subotičkom procesu 1948., na ideološkoj osnovi, »ustaško-križarskoj terorističkoj organizaciji« osuđeno je na zatvorske i druge kazne 27 osoba hrvatske nacionalnosti (svećenici Ivan Kujundžić, Franjo Vujković, Stanko Stanić, Jakov Grunčić, Lazar Križanović, Ivan Hartman; prosvjetni djelatnici Alojzije Poljaković, Ante Sekulić, Ljubica Draženović, Marija Čović, Antun Dulić, Marija Maftej, Stana Rudić, Matilda Stantić; studenti i učenici Vojislav Pešut, Petar Dulić, Blaško Dekanj itd.). Mjesni kadrovi bunjevačkih Hrvata koji su se zalagali za hrvatski jezik u školama (Marko Horvacki, Matija Poljaković, Balint Vujkov…) bili su smijenjeni ili dali ostavke, a cijeli je ovaj poslijeratni nacionalni polet bunjevačkih Hrvata završio 1956. preimenovanjem Hrvatskog narodnog kazališta u Narodno pozorište, Hrvatske riječi u Subotičke novine (koje i danas izlaze), a ugašena je školska nastava na hrvatskom jeziku.

 

Hrvatsko proljeće

 

Demokratizacija Jugoslavije koncem 1960-ih i pokret Hrvatskoga proljeća ostavio je značajnoga traga u Subotici organiziranjem niza hrvatskih aktivnosti: početak javne proslave Dužijance 1968. u Subotici, osnivanje HKUD-a Bunjevačko kolo u Subotici, postavljanje biste Ambroziji Bozi Šarčeviću u centru Subotice, obnova izlaska Subotičke Danice itd., ali pisanje o njima izlazi iz teme ovoga teksta. No, i u tome se razdoblju neblagonaklono gledalo na ponovno slobodno izražavanje hrvatstva, o čemu svjedoči i Geza Kikić u pismu Vlatku Pavletiću 23. studenoga 1971. pred tiskanje kasnije uništenog rukopisa Antologije eseja i kritike bunjevačkih Hrvata, u kojem obrazlaže molbu da se u knjigu naknadno uvrsti i Ilija Džinić iz Sombora: »Nadam se da se nećeš ljutiti ako ti pošaljem izbor tekstova Ilije Džinića za antologiju... On je jedini naš čovjek u Somboru koji je uporno stvarao, afirmirajući hrvatsku kulturu, znanost i hrvatski jezik i to u sredini gdje su uvjeti sustavnog rada vrlo složeni. Tamo i danas postoje ambicije da se posebno tretiraju Bunjevci, kao nacionalno neopredijeljeni, a posebno Hrvati«. I doista, kratkotrajni val pokušaja demokratizacije jugoslavenskog društva uskoro je propao – Dužijanca je 1972. preimenovana u »praznik ratara svih naroda i narodnosti«, Bunjevačko kolo je izgubilo hrvatske sastavnice u nazivu i djelovanju, Subotička Danica je zabranjena, smijenjeno je uredništvo Rukoveti, stotine hrvatskih intelektualaca iz Subotice uklonjeno je iz javnoga života – gubitkom posla, preseljenjem u Hrvatsku, zatvorskim kaznama itd. što je rezultiralo nestankom gotovo svega hrvatskog iz javnosti, osim u Katoličkoj crkvi. Među stradalima 1972., bio je i Geza Tikvicki, vodeći hrvatski političar u Vojvodini, uklonjen iz politike u Titovu obračunu sa srpskim liberalima.

 

Tomo Vereš o socijalističkom razdoblju za Bunjevce

 

I upravo su ne samo konstatirajuće nego i tragično proročke riječi Tome Vereša 1990. godine, kada u članku O prvoj »Bunjevačkoj Summi« u zagrebačkom Maruliću (br. 4/1990), u kojem je prikazao kapitalno djelo Ante Sekulića Narodni život i običaji bačkih Bunjevaca (1986), odnosno njezino popularno izdanje Bački Bunjevci i Šokci (1989), zamjerio autoru što je u knjizi zaustavio »istraživanja kod godine 1950, što joj manjka dimenzija suvremenosti« te »potpuno prešućivanje najtragičnijeg razdoblja u povijesti bačkih Bunjevaca i Šokaca, kada je radikalno stavljen u pitanje nacionalni identitet, kad im – recimo to otvoreno – zbog nepostojanja vlastitih škola, vlastitih društava, udruženja, novina i časopisa prijeti ozbiljna opasnost totalne asimilacije u srpski narod. Tko misli da pretjerujem, da bez razloga alarmiram i uznemirujem javnost, neka pođe na lice mjesta pa će se uvjeriti da govorim čistu, ali nažalost gorku i bolnu istinu« i da nam »prijeti opasnost naglog nestajanja pred naletima neskrivene srbizacije i prikrivene jugoslavizacije, kako su to nedvosmisleno jasno pokazali popisi stanovništva u posljednjih trideset godina«. Također je naglasio kako je bačkim Bunjevcima i Šokcima osnivanje društva, udruženja  i izdavanje novina i časopisa »u Vojvodini od 1956. godine nemoguće, jer su im ukinute sve škole, sve vitalne društvene ustanove, sve novine i svi časopisi te su podvrgnuti totalnoj srpskoj asimilaciji… A težina srpske asimilacije baca ih u potpunu rezignaciju, u beznađe, očaj i strah od posvemašnjeg iskorjenjenja.«

….

Dometi dopisa GNOOV-a iz 1945. o Bunjevcima, kojim je trebalo spriječiti daljnje manipuliranje nacionalnom pripadnošću bačkih Bunjevaca, kakvo je postojalo u međuratnom razdoblju od strane beogradskih vlasti, bili su kratkotrajni. Već nakon nekoliko godina u partijskim krugovima ponovno počinju dominirati struje koje se protive hrvatstvu Bunjevaca, što je, osim u vrijeme Hrvatskoga proljeća, ostao dominirajući obrazac socijalističkih vlasti. Na koncu socijalističkoga razdoblja, samo u Subotici, to je rezultirao smanjenjem broja bunjevačkih Hrvata u odnosu na godine poslije Drugog svjetskog rata – s oko 45.000 (1948.) na oko 21.000 (1991.)!