Antun Krulić Braco iz Koluta školovao se za pogonskog električara i taj posao radio je skoro 30 godina. Prije nekoliko godina latio se kista, boja i platna ni ne sluteći da će ozbiljno zagaziti u svijet slikarstva, da će naslikati nekoliko stotina slika, priređivati samostalne izložbe, biti sudionik brojnih kolonija. A upravo se to dogodilo. Zato i ne čudi što je obiteljska kuća Krulićevih prava galerija, jer gdje god da se okrenete tu su Antunove slike. One sa samih početaka, gdje se vidi još nevješta ruka i veliki utjecaj naivnog slikarstva, do ovih posljednjih na kojima se vidi trag kista povučen rukom već iskusnog slikara.

 

Od murala do minijatura

 

Uvijek je Antun nešto crtao, još kao školarac.Uradio je serijal velikih crteža na hameru u tušu. Onda su mu važnija postala neka druga interesiranja, pa je njegov slikarski dar ostao negdje po strani. 

Prisjećajući se tijekom ovog razgovora svojih slikarskih početaka Antun priču vraća u 2009. godinu kada je odlučio velikim slikama oslikanim na zidovima malo oplemeniti prostor gdje je držao fazane, golubove, prepelice, ukrasne koke... Latio se vrlo brzo Antun i platna, a prvih šest njegovih slika Udruga žena Duga iz Koluta izložila je na jednoj od svojih manifestacija. Bila je to Antunu ulaznica u Likovnu grupu 76 iz Sombora, čiji je član i danas. 

»Slijedile su onda izložbe, samostalne i kolektivne, bio sam pun slikarskog elana. Prvih godina mislim da sam naslikao oko 150 slika. Radio sam tada i svoj redoviti posao, ali sam uspijevao i da sate provedem slikajući«, priča Antun. 

Do sada je imao 16 samostalnih izložbi, godišnje kolektivnih bude i desetak, pisali su o njemu akademski slikari, kustosi... Jedna od prvih samostalnih izložbi bila mu je u somborskom Kulturnom centru. Rado se odaziva i pozivima da sudjeluje na likovnim kolonijama, jer su one za njega ne samo prilika za druženje i susrete sa slikaraima već i mogućnost da se malo »krade« od drugih, da se razmijene iskustva, nauči nešto. Redoviti je sudionik salona minijatura u Zrenjaninu i Mađarskoj. Pisale su o njemu novine. Do sada je naslikao 500-600 slika, a motivi su razni. Životinje, priroda, mrtva priroda, vjerski motivi... 

»Uradio sam kolekciju slika s motivima Berega i Šokaca, zatim Koluta, Bezdana, Sombora, Apatina, Novog Sada... Ima mojih slika u Sloveniji, Bosni, Hrvatskoj, Njemačkoj. Čak su moje slike bile i na kalendaru MZ Bezdan, po jedna moja slika za svaki mjesec. Došli su, fotografirali slike i onda mi samo donijeli kalendar«, priča Antun.

 

Galerija u obiteljskoj kući

 

Kada krene slikati, u nekom je svom svijetu u kome nema niti vremena niti vanjskog svijeta. Ali, kaže, sjesti i slikati nije mehanički posao koji se radi kada netko naruči sliku, jer slikati se može onda kada slika prosto sama izlazi kroz svaki potez. Nekada uz platno Antun provede i po 12 sati, a nekada prođu i tjedni prije nego što se nakani ponovno sjesti i slikati. 

»Često slikam ono što sam prije toga fotografirao, ali nikada to ne bude vjerna kopija fotografije već neko moje viđenje toga što slikam. Prosto, igram se bojama. Često me pozivaju u školu u Kolutu da držim djeci radionice i onda ispred platna stanem i ne znam što bih naslikao, a onda krene i eto slike. Te radionice s djecom shvaćam kao naše druženje, jer oni imaju svoje profesore, koji su završili akademije, koji ih mogu mnogo toga naučiti«, priča Antun kome su špahla i kist zamijenili alat pogonskog električara. 

Koliko je Antun predan umjetnosti vidi se i po tome što u obiteljskoj kući nema kutka u kome nema njegovih slika, a u potkrovlju sve prostorije krcate su  njegovim slikama. Različitih formata, različitih motiva; od prepoznatljivih motiva Sombora, živopisne šokačke nošnje, cvijeća, nepregledne ravnice, pa i morskog krajolika.