Nakon Isusove smrti njegovi učenici osjećaju se potpuno izgubljeni. Poraz njihovog Učitelja porazio je i njih. Zbunjene i razočarane muči ih i strah za vlastite živote, jer ne znaju hoće li se vlasti i na njih okomiti jer su Isusovi učenici. Osjećaju se tipično ljudski te sjede zatvoreni. Zatvorili su vrata kuće, a i vrata vjere. Potpuno su ih obuzeli ljudski osjećaji, te protekle događaje analiziraju samo iz kuta ljudske logike. Zato ih obuzima strah zbog kojeg zaključavaju vrata. No, ne slute da je osvanulo jutro pobjede njihovog Učitelja.
Nevjerni Toma
U trenucima potpune shrvanosti i velikog straha događa se preokret. Na veliko čudo apostola Isus, koji je mrtav skinut s križa i pokopan, odjednom se pojavljuje među njima. Stoji na sredini sobe, živ, a nije kucao, nije tražio da mu otvore vrata. Pozdravlja ih uobičajenim židovskim pozdravom »Mir vama!« To je trenutak kada shrvanost i razočaranje apostola nestaje, jer shvaćaju da je Isus ipak pobjednik, da nisu uzalud potrošili svoje godine slijedeći ga. Ukazanje Uskrslog je kao melem na njihovu ranu koja je nastala njegovim razapinjanjem. A klasičan, svakodnevni pozdrav označavao je istinski mir kojega je Uskrsli donio među svoje učenike. To je mir vjere i povjerenja, koji raspršuje svaku sumnju i donosi snagu za buduće svjedočenje. Vidjeli su Krista koji je treći dan uskrsnuo, te tako postali svjedoci koji će hrabro narodima naviještati ovu radosnu vijest bez straha pred smrću.
Isus je među učenike došao s namjerom da ga svi vide, te tako odagna od njih sumnje i strahove, no jedan apostol nije prisustvovao ovom prvom njegovom posjetu. U Crkvi je taj apostol ostao poznat kao »nevjerni« Toma. Nije vjerovao ostalim učenicima da su vidjeli Isusa koji je uskrsnuo, tražio je da ga i sam vidi i dodirne kako bi se uvjerio. Istina je da nije vjerovao riječima svojih prijatelja, ali možemo li mu baš tako jako zamjeriti tu nevjeru? Tko je prije Isusa uskrsnuo? Ni ostali apostoli nisu vjerovali dok ga nisu vidjeli. Teška je to bila kušnja za Tominu vjeru. Znao je to Isus, zato dolazi opet kada je i on prisutan, da mu pomogne kako bi i on povjerovao i kako bi njegova vjera bila osnažena susretom koji preobražava.
Iako ga razumije, Isus Tomu kori zbog nevjere za pouku svima nama. Njegove riječi »Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!« (Iv 20,29) opominju nas da ne tragamo za znakovima, jer na tome ne možemo temeljiti svoju vjeru. Ona mora ići iznad znakova, jer ako imaš znak i sa sigurnošću nešto znaš, gdje je vjera? Kada je razumu sve dohvatljivo vjera nije potrebna, ona ide iznad razumskog, ona je čvrsto povjerenje u Božju svemoć, kada razum govori da nije moguće.
Mi smo znak
Kršćani danas traže znakove, svoju vjeru na njima hrane i temelje. I kao da oni Boga iskušavaju i stavljaju sebe u središte svega. To nije vjera. Vjerovati u Boga zapravo znači ne tražiti nikakve znakove niti dokaze, već mi sami moramo biti Božji znak na zemlji. Tako je bilo u prvim kršćanskim vremenima, o tome nam svjedoče Djela apostolska: »Braća bijahu postojana u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama… Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko. Sva bi imanja i dobra prodali i porazdijelili svima kako bi tko trebao. Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu…« (Dj 2,42.44-46)
Svojim načinom života prvi kršćani pokazivali su koliko vjeruju, te koliko su blizu Kristu. Slavlje euharistije, zajedništvo, međusobna briga, ljubav i poštivanje označavali su Kristovu prisutnost među njima. Zato su mnogi htjeli pristupiti toj zajednici, upoznati njihovog Boga. Unatoč progonima broj kršćana stalno je rastao, a radosna vijest širila se nezaustavljivom brzinom. Iako novi članovi nikada nisu vidjeli Isusa svojim tjelesnim očima, vjerovali su, jer su ga očima vjere prepoznavali u zajednici čiji su dio postali.
Mnoge zajednice su, nažalost, davno prestale biti znak Kristove prisutnosti. Brojnim članovima euharistija nije važna, međusobno se ne poznajemo, često se ni ne želimo poznavati, a nerijetko se i sukobljavamo. Duh zajedništva, ljubavi i međusobne brige sve je bljeđi. Svatko je od nas pozvan biti Kristov znak na ovoj zem-lji i u svojoj zajednici. Neka nas ne obeshrabri trenutno stanje, nego neka bude poticaj da svatko da svoj doprinos kako bi svijetu preko nas Krist postao vidljiv.
