Onoga dana kada je Krist uskrsnuo osvanulo je jutro kao i svako drugo. Prvi radni dan nakon blagdana Pashe život ide svojim tokom. Isusovi učenici još su pod snažnim dojmovima njegove smrti, još su u strahu i zbunjenosti. Njihov Učitelj, pogubljen poput najvećeg razbojnika, već treći dan leži u grobu. Pitanja kako i zašto se to dogodilo još uvijek se roje u njihovim glavama, dok straža čuva grob njihovog Učitelja.
Marija Magdalena tog prvog radnog jutra odlazi na grob dovršiti obrede ukopa, koje nisu stigli obaviti u petak zbog početka blagdana Pashe. I ona je poput učenika zbunjena, uplašena i tužna. Dok razmišlja o tome kako će skloniti kamen s grobnog ulaza, kako će obaviti ono zbog čega ide, ni ne sluti što ju čeka.
Prazan grob
Dolazak Marije Magdalene na Isusov grob otkriva nam da je ovo, naizgled obično jutro, mnogo drugačije, da je to jutro našeg otkupljenja. Marija to odmah ne zaključuje. Njena zbunjenost i tuga zbog Isusove smrti prerastaju u šok i nevjericu kada spazi da više nema stražara, da je grob otvoren, a Isus nije u njemu. Prva logična misao koja joj se nameće je ta da je netko ukrao Isusovo tijelo. Marija Magdalena razmišlja čisto ljudski, što joj se ne može zamjeriti, zato što su riječi o uskrsnuću za njih tada bile teško shvatljive i ostale su u domeni potpuno nepoznatog, jer nitko nikada prije nije uskrsnuo. A sve što se događalo s Isusom još je friško, te nije bilo vremena za razmišljanje i analizu. Zato ona ni ne pomišlja na mogućnost uskrsnuća. Odlazi i apostolima javlja što je vidjela, ne sluteći da je prvi svjedok ovog važnog događaja.
Po primitku šokantne vijesti o praznom grobu na to mjesto trče Petar i Ivan. Ni oni ne razmišljaju o uskrsnuću, nego idu vidjeti što se dogodilo, gdje je nestalo tijelo njihovog Učitelja. A tamo, na grobu, koji je za sve bio znak Isusovog poraza i nemoći, Duh Sveti otvara im oči vjere. Ivan prvi, a poslije i Petar, shvaćaju što se dogodilo, da nije osvanuo običan dan, nego dan uskrsnuća, da s ovim što gledaju ljudi nemaju nikakve veze. Bog je uskrisio njihovog Učitelja i ostavio prazan grob kao dokaz događaja koji nadvisuje ovaj svijet, kojega zato nitko nije vidio, nego se njegova istina jedino vjerom može dohvatiti. Prazna, hladna špiljica postaje dokaz čudesnom Božjem djelovanju. Njena praznina i šutnja govore nam najveću istinu kršćanstva: Isus Krist nije više u zagrljaju smrti već je ustao na novi život snagom čudesnog Božjeg djelovanja. Isus nije poražen na križu, pobijedio je, a njegovoj pobijedi znak je grob u kojem ga nema više. Pred tim znakom zastaje ljudski razum, jer traži riječi i objašnjenja, a grob šuti. Jedino vjera može prihvatiti tu šutnju i ići dalje, sve do uskrsnuća.
Glasnici uskrsnuća
Grob je znak iz kojeg se čuje jedino tišina, ali svjedoci koji su vidjeli taj znak govore, šire dalje istinu praznog groba, ne dopuštajući da ostane skrivena. Govore njihove riječi i njihovi životi. Nitko od učenika više nikad neće živjeti onako kao je živio prije, već će, zahvaćeni istinom uskrsnuća, postati njegovi glasnici i po cijenu smrti. Uspjeli su u tome, jer nisu tražili razumske dokaze koji bi ih prikovali za ovozemaljsko. Otvoreni Duhu vjerom su se vinuli u onostrano, gdje je istina o uskrsnuću, iznad svih dokaza i racionalnih objašnjenja, te su snagom takve vjere uspjeli proširiti radosnu vijest među narode.
Danas, nakon gotovo dvije tisuće godina od Božje pobjede nad smrću, vjernike ne muči toliko traženje dokaza, već uzimanje ove istine zdravo za gotovo. Srozavajući je na povijesnu činjenicu, ne ostavljamo mjesta vjerskom ushitu, ne dopuštamo joj da zahvati naše živote i učini i nas glasnicima radosne vijesti. Uskrsnuće se dogodilo u povijesti, ali nije obična povijesna činjenica, jer se prije svega jedino vjerom može prihvatiti. To je istina našeg spasenja, istina Božje ljubavi za čitavo čovječanstvo, temeljna istina kršćanstva. Zato kršćanin ne može živjeti mimo te istine, nego, poput apostola, živjeti od nje i za nju, te dozvoliti da njena snaga promjeni naše živote i učini nas svojim vjerodostojnim glasnicima.
Stoga dopustimo da nas ovogodišnja proslava Uskrsa izdigne iznad običaja i tradicije, da ne ostanemo ravnodušni i isti kao prije, nego da u svjetlu uskrsne istine napravimo zaokret u svom životu, te svjedočimo Uskrslog bez straha, kao što su to apostoli činili.
