U povodu predstave Vesele žene windsorske Hrvatske drame subotičkoga kazališta (premijera 4. ožujka 1953.) njezin redatelj prof. dr. Vojmil Rabadan će među ostalim – zapisati: »Mnoga znamenita kazališna djela nastala su pod pritiskom okolnosti teatarskog rada ili po točnoj narudžbi nekog impresaria ili mecene. Takav je slučaj bio i sa Shakespearevom komedijom Vesele žene windsorske. Na drugom mjestu istaknuli smo kako je Shakespeare stvorio u historijskoj drami Henrik IV. izvanredno plastičan i zanimljiv tip sir Johna Falstafa, trbušastog viteza, koji je svojim karakternim crtama i dogodovštinama vrlo vjerojatno zasjenio ostali sadržaj i likove toga glomaznoga prikazivanja i postao, kako bismo danas rekli, ‚šlager‘ predstave. I sama kraljica Elizabeta čini se da je od čitave predstave upamtila u prvom redu Falstafa, koji joj se toliko svidio da je pjesniku naručila komediju u kojoj će se debeljko opet pojaviti, i to kao nasamareni ljubavnik. A kako se praizvedba komedije imala održati prigodom proslave Reda podvezice (23. travnja 1597.) kada se taj visoki orden dijelio izabranicima, to je uzvišena naručiteljica postavila i strogi uvjet: djelo mora veličati Red podvezice! …
Falstaf i Vesele žene windsorske
Mnogi također tvrde, upravo je ova kratkoća roka skrivila, što komedija nije dosegla razinu ostalih pjesnikovih veselih igara… No, kako pravi stvaratelj ne može ni u kakvim okolnostima potpuno zatajiti, Shakespeare je ipak u toj komediji nanizao čitavo šareno društvo novih likova iz malograđanskog staleža, koji kipe isto takvom životnom uvjerljivošću i snagom kao najistaknutije njegove kreacije. Zato su Vesele žene windsorske… ne samo zabavna, nego i literarno-scenski veoma vrijedna komedija. Treba je samo popratiti iscrpnim komentarom, ako je izdamo u knjizi, a dramaturški oprezno revidirati, kad je iznosimo na scenu.
Najbitniji dramaturški novum ove predstave sastoji se u prologu, složenom iz nekih scena i citata iz Henrika IV. koji nas ukratko upoznaju s Falstafovim ranijim životom i pravim karakterom. Na njegovo uvođenje naveli su nas sljedeći razlozi: Shakespeareova publika imala je u svježem sjećanju pravog i potpunog Falstafa iz Henrika IV., pa je točno znala o kome se radi još prije nego je započelo prikazivanje Veselih Windsorki, tim više što ga je u biti predstavljao isti glumac, u istoj maski i s istim karakternim crtama onog prvotnog, daleko potpunijeg prikaza ‚masnog‘ junaka. Današnji gledatelj, vidjevši sir Johna samo u Windsorkama upoznaje ga donekle jednostrano, pa je prilično sklon vjerovati da se radi o dobričini, velikom djetetu, kako čak i neki komentatori hoće, a redatelji gotovo redovito postavljaju njegov lik. Međutim, ako se sjetimo da je taj hvališa, izješa, varalica itd. bio ranije aktivan pripadnik razbojničkih bandi, da je mobilizirao samo sirotinju (a bogate oslobađao – naravno uz otkup!) cinički svjestan ‚da su i oni dobra hrana za topove‘, doći ćemo do zaključka da se ta ličnost, jedna od najgenijalnijih tvorevina Shakespeareovih, ne smije ni u komediji olako interpretirati i zato nam je taj polog nedostajao...
Smijeh – zbog smijeha
Netko će možda primijetiti da pojedine likove sa scene ‚nije još sreo na ulici‘. Sasvim točno, jer djelo kao što su Windsorke u jednu ruku prikazuju ljude, koji su u uvjetima sasvim drugačijih običaja, govora, nošnje i društvenog uređenja doista drugačije i izgledali od nas. S druge strane tadašnja umjetnost, naročito kazališna u komediji prikazuje život potencirajući izvjesne crte do stilizacije, koja podsjeća na karikaturu, danas samostalnu umjetničku granu, a ranije važan element scenskog izraza. Oživljavajući takva djela moramo konačno podsjetiti, kako su nekad ljudi voljeli naivnu šalu, kojoj su se široko i od srca smijali ‚smijehom zbog smijeha‘, dok se mi danas većinom smijemo s okusom gorčine na usnama.
Sve to izraziti realizacijom jedne predstave nije ni lak ni malen pothvat, pogotovo kad je vrijeme pripremanja premijere tako ograničeno kao što je bilo naše, a inače talentirani i marljivi ansambl prvi put pred takvim zadatkom. Nadamo se ipak, da smo barem natuknuli ono što smo htjeli reći i da nismo ugušili svu neobuzdanu životnu radost koja izbija iz svake stranice teksta, šibajući – ne preoštro – sve, što je lažno, nakaradno i nisko, a slaveći i dovodeći do pobjede čistu ljubav, mladost i srdačne odnose među ljudima, koji zdravom šalom mogu ispraviti i predusresti mnogu tragediju, ako su dobronamjerni. To je u stvari jedina duhovita veza ove komedije s proslavom Reda podvezice, naravno, ukoliko je Shakespeare mislio da njom ilustrira lozinku reda ‚honi soit qui mal y pense‘ – stid bilo onoga koji na zlo misli«.
