Prikazana fotografija dio je obiteljskoga naslijeđa Marije Matković iz Đurđina, a na njoj je predstavljena slika kako je nekada izgledala vršidba. Na fotografiji se vidi vršalica, kazan, brojni radnici koji su radili na vršalici te gazde, vlasnici vršalice od kojih je jedan Marijin dida. Fotografija je nastala na Verušiću, selu u okolici Subotice, za vrijeme Drugog svjetskog rata. 

 

Udovoljiti obvezu

 

»Moj dida, mamin otac Martin Sudarević i majka Kata živjeli su na Verušiću. Imao je još dva brata i sva trojica su imali salaše u red, jedan pored drugog. Bila su to tri zasebna salaša, svaki na svojoj njivi. Dida Martin je imao vršalicu i kazan s bratom Ivanom. Njih dvojica se  vide na fotografiji. Stric Ivan je na kazanu s desne strane bio majstor, a dida Martin stoji dolje, naslonjen na kazan, a tamo mu je i bicikl, koji u to vrijeme nije imao svatko. Ostali koji se vide na fotografiji su radnici. Vidite i sami koliko su mršavi, jadni i gladni bili«, priča Matković.

Vršalica je u to vrijeme značila bogatstvo. Tko je imao vršalicu, imao je svoje zemlje i mogućnosti da plati radnike koji su opsluživali vršalicu. Moglo bi se reći da je Martin Sudarević bio imućan, jer je imao dovoljno da udovolji obvezu i još mu je ostalo i da dâ, odnosno plati radnicima. 

»Udovoljiti obvezu znači da je netko uspio dati državi koliko je ona tražila. Zabadava. Sve što dobiješ napismeno što moraš dati. Ako nisi u stanju dati, onda ideš u zatvor ili ti sve pokupe što nađu i pretuku te. E, koliko je ljudi umrlo u podrumima tako… Na primjer, bio si dužan nekoliko meteri žita, kukuruza, suncokreta, e sad ti nešto imaš nešto nemaš. Ako nemaš sve, oni dođu, sve ti pokupe što imaš, još i tavane ometu i ne zanima ih hoćeš li ti biti gladan ili nećeš te godine. Ljudi su kopali rupe u svinjcima i tamo klali, topili mast noću da ih nitko ne vidi i zakopavali je duboko u njive. Bilo je puno jama u to vrijeme u njivama. Ljudi bi duboko iskopali rupu, sipali u nju žito i stavili oko slame da se ne primijeti. Al nisu tamo skladištili 100 meteri žita, već 5-6, tek toliko da mogu preživjeti i da bi imali sjeme za sljedeću sjetvu. Ali, moralo se jako paziti, jer je u svakom šoru bilo onih što njuškaju i gledaju te što radiš«, objašnjava Matković.

Da bi nam predočila koliki je u to vrijeme privilegij bio imati vršalicu i dovoljno žita da se njime plate i radnici, Matković nam je navodila puno imena koji su završili u zatvoru ili ispod zemlje jer nisu mogli udovoljiti obvezu, a među njima je bilo i članova njezine obitelji: »Dida Martin je bio imućan i mogao je uvijek udovoljiti obvezu, dok moj drugi dida nije. Zbog toga je bio u zatvoru, kao i njegov najstariji sin i kćerka.«

 

Kruh od ušura

 

Na fotografiji se vide brojni radnici. Zemlje u vlastitom vlasništvu nije bilo puno, pa se kruh priskrbljivao teškim nadničenjem kod veleposjednika. Među radnicima je bilo muškaraca, žena i starije djece, a težina posla koju bi radnik obavljao određivala bi visinu njegove zarade. Muški poslovi su bili teži, fizički zahtjevniji pa su zato bili i bolje plaćeni. Međutim, bilo je i jakih žena te su radile neke muške poslove. Zarada se primala u novcu ili u žitu. Ušur je dio žita koji su radnici zarađivali. Radilo se oko vršalice od jutra do sutra. Zbog malo vršalica vršidba je znala trajati po šest-sedam tjedana.

»Radnici su radili na njivi od ranog proljeća i kupljenja čukanjica. Radili su i ris, i kosili i vozili sve što je trebalo. Kad je došla vršidba, onda su vrli. Kad su bili veliki poslovi kod gazde, radili su da bi mogli u vršidbi raditi na vršalici i dobiti žito. Oni su radom čuvali svoje mjesto na vršalici i to su jako poštovali. Privilegij je bio raditi na vršalici, jer se kao plaća dobijao ušur – dio ovršenog žita kojim su onda prehranjivali svoju obitelj. Kad nisu imali žita, ljudi su pravili i kukuruzni kruh. Bilo je puno siromašnih ljudi. Uglavnom su muški opsluživali vršalicu, kao što se vidi na fotografiji, al‘ bilo je i ženskih polova u vršidbi – dobošarka, plivarka… Žene su također radile i kao sluškinje, jer je uvijek bilo puno djece, žene su svake godine rađale, bilo je puno male djece, a sve se radilo ručno, tako da je trebala pomoć i u kući«, priča Matković uz objašnjenje da je nakon vršidbe bila dužijanca, ali jako skromna, ne tako bogata i svečana kao što se danas obilježava.