Naredni dan, 15. kolovoz 1936., bio je glavni dan proslave. Subotička Danica za 1937. opisuje ljepotu i masovnost čitave proslave.

 

Dolazak na proslavu i sv. misa

 

»Rano u jutro u 5 sati gruvanje mužara i sviranje budnica najavili su da je osvanuo dan, kada će se razviti glavne točke proslave 250 godišnjice. Zlatne sunčeve zrake su milovale svečano iskićeni grad, sjajne križeve na tornjevima katedrale i duge široke ulice kojima su kao ptice letjeli mladi konjanici u narodnim nošnjama urešeni hrvatskim zastavicama…

U pol osam stizali su vlakovi sa svih strana prepuni mnogobrojnim gostima. Najviše ih je došlo sa somborske strane. Svi se oni, mnoštvo od više tisuća duša, svrstali u povorku sa velikim hrvatskim zastavama s osječkom glazbom na čelu pošli su kroz glavne ulice. Narod ih je pozdravljao sa suzom u očima, jer eto dočekao je onaj radosni dan o kojem se do sada moglo samo sanjati.

Oko osam sati u najvećem redu kroz gusti špalir svijeta pod velikim hrvatskim zastavama u krasnim narodnim nošnjama pošle su razne organizacije prema igralištu ‘Bačke’. Za njima je nagrnio sav narod tako da je široki somborski put bio sličan kakvom mravinjaku.

U isto vrijeme kroz mnoge sporedne ulice kao duge rijeke lijevale su se velike mase svijeta… Veličanstvena je četa od 500 konjanika poplavila sav prostor oko nove crkve Isusova Uskrsnuća na Žitnom trgu. Krasno igralište ‘Bačke’ opkoljeno visokim jablanovima, iskićeno cvijećem, zelenim vijencima i trobojkama od kako postoji nikada u svoje krilo nije primilo tako ogromno mnoštvo svijesnih sinova naše drage domovine. Masa od kojih 60.000 duša u divnom skladu šarenila narodnih nošnji opkoljavala je divnu tribinu…

Oko 9 sati došla su preuzvišena gg. O. Alojzije Mišić i Lajčo Budanović, zatim dr. Ivan Penar, Milutin Majer, dr. Ante Alaupović i dr. Svetu je Misu služio mostarski biskup O. Alojzije Mišić. Matzovu ‘Hrvatsku Misu’ pjevao je vrsni mješoviti zbor hrvatskog pjevačkog društva ‘Neven’ pod ravnanjem dra Mihovila Katanca.

 

Svečana historijska povorka

 

Nakon toga je slijedila jedna od najoriginalnijih točaka čitave priredbe – svečana historijska povorka duga nekoliko kilometara koju su činili kostimirani konjanici, a za njima čitav niz učesnika u narodnim nošnjama, koji su prikazivali narodne običaje, počev od ‘kraljica’ i ‘risara’ do ‘bandaša’ i fijakera ukrašenog klasjem. Osim iz Hercegovine, Bosne, Slavonije i Baranje, svoje su nošnje prikazali iz svakog mjesta u bačkoj gdje žive Hrvati: šokačke nošnje prikazivali su sudionici iz Vajske, Plavne, Bođana, Bača, Sonte, Bačkog Monoštra i Bačkog Brega, a bunjevačku nošnju iz Sombora, Lemeša, Čonoplje, Bajmaka i Subotice. U povorci, koja je prolazila kroz gusti špalir, sudjelovala su sva bunjevačko-hrvatska nacionalna i prosvjetna društva: Pučka kasina, Kolo Mladeži, Katolički krug, Katolička čitaonica II. i III. kruga, Kolo mladih nevenaša, Školska zadruga, Divojačko društvo s podružnicama, Dobrotvorna zajednica Bunjevaka, Bunjevačko momačko kolo s filijalama, somborsko Bunjevačko kolo, Hrvatsko pjevačko društvo ‘Neven’, Hrvatski prosvjetni dom, Hrvatska kulturna zajednica, društva Križara i Križarica iz Subotice, Tavankuta, Sebešića, Bajmaka i drugih mjesta, Treći red, razne Marijine Kongregacije, Patronaža Župe sv. Roka, organizacije Seljačke i Gospodarske sloge, političke organizacije, kao i omladinci koji su 10. studenoga 1918. godine istaknuli hrvatsku zastavu na toranj subotičke gradske kuće.«

 

»Zborovanje pred katedralom«

 

Subotička Danica dalje piše: »Sva se ta veličanstvena povorka sa mnoštvom svijeta, koji je sa obje strane činio špalir smjestila na trg pred katedralom sv. Terezije. Masa od kojih 50-60 hiljada ljudi u najvećem redu i disciplini čekala je da joj progore pravi vođe naroda. Zanos i oduševljenje rastao je sve više, kad su se na ukusno iskićenu tribinu popeli biskupi O. Mišić i L. Budanović, hrvatski narodni zastupnici dr. I. Pernar, Milutin Mayer, dr. J. Reberski, Stj. Kuvedžić, te subotički hrvatski narodni zastupnik Josip Vuković Đido, zatim predsjednica Hrvatske Žene gđa M. Kumičić, književnica gđa Zdenka Jušić-Seunik, dr. fra Dominik Mandić, urednik Društva sv. Jeronima dr. Josip Andrić, dr. M. Katanec i dr…

U ime pripravnog odbora i hrvatsko-bunjevačkog svećenstva prvi je progovorio Blaško Rajić. Njegove su riječi bile odraz opće radosti nad veličanstvom onoga što je Subotica, taj po veličini drugi hrvatski grad, evo doživjela, a bile su upravljene svima, koji su se na ovom slavlju našli. Posebno je pozdravio goste iz ostalih hrvatskih krajeva, osobito iz Zagreba na čelu sa zastupnikom dra Vlatka Mačeka (burni ‘Živio’! ). A kad su sve ovo Hrvati Bunjevci doživjeli, govornik je dozvao svima u pamet, kako je Crkva uvijek bila najjače utočište Hrvata-Bunjevaca, kako su svećenici i franjevci uvijek bili uz svoj narod, koji je zato prema službenicima Crkve uvijek gajio najveće poštovanje sačuvavši ga do danas. I dokle god bude te odanosti naroda prema Crkvi, bit će narod osiguran od sviju svojih dušmana (veliko odobravanje).«

Poslije njega nadahnuto je govorio dr. Ivan Pernar: »Mi osjećamo vaše veliko veselje i slavu, vaše plodne livade, vaše gradove i trgovišta, a najviše vaša divna sela, u kojima se već preko 250 godina čuva stara poštena ljubav prema rođenoj hrvatskoj riječi i neslomiva odanost hrvatskog naroda svojim svetinjama Gledamo vašu priredbu okićenu cvijećem, zvonjavom zvona, oduševljenom pjesmom, glazbom, čujemo, kako svaki Bunjevac i Bunjevka ponavljaju stih nezaboravnog hrvatskog bunjevačkog pjesnika Nikole Kujundžića: ‘Nek se znade da Bunjevac živi!’. 

Iz svih hrvatskih krajeva dolaze vam najsrdačnije čestitke i poruke, niste sami, svi su Hrvati s vama. Kucaju s vašim srcima u Subotici, Dubrovniku, Splitu, a nadasve u glavnom gradu svih Hrvata, u Zagrebu. Posebno donosimo pozdrave pretsjednika dra Vladka Mačeka, koji mi je rekao: ‘Pođi u Suboticu u ime moje, u ime svih nas, izruči im najsrdačnije pozdrave, priređivačima i učesnicima proslave, predstavnicima građanstva, školovanim ljudima, a prije svega i iznad svega hrvatskim bunjevačkim i šokačkim seljacima i radnicima, koji zajedno s cijelim hrvatskim narodom ispovijedaju, da ih je spasila do sada, a spasit će ih i u buduće ‘Vjera u Boga i seljačka sloga!’.«

U ime seljaštva govorili su subotički paor Vranje Tumbas, u ime intelektualaca dr. Marko Kuntić, u ime hercegovačkih studenata Stjepan Barbarić, a kao predstavnik ličkih Bunjevaca Josip Tomljanović iz Senja, narodni zastupnik iz Zagreba Milutin Mayer veliki meštar Braće hrvatskog zmaja i Josip Vuković Đido. 

Dojmljive su bile riječi mladoga Marka Kuntića: »U našoj prošlosti bilo je mnogo pokušaja da se grane sa stabla hiljadugodšnjeg hrasta hrvatskoga odcijepe i odstrane, da bi grane usahnule a stablo oslabilo. Ali vidili smo i svjedokom smo bili da je hrvatska narodna svijest poslije svake bure izišla ojačana, a da je oluja odnijela samo suhe grančice i nagnjilo lišće.

Mi smo stoljećima odolijevali svima najezdama i nasrtajima na našu individualnost, a oduprijeti ćemo se i u buduće ako bude potrebno, dolazili oni bilo s koje strane. Vidili smo iz povijesti da se nijedan narod nije mogao duže vremena održati koji je svojoj vladavini uzeo za temelj nepravdu, zapostavljanje i ugnjetavanje drugih naroda. I baš zato imamo mi najjaču garanciju za uspjeh naše stvari — za bolju i ljepšu budućnost cjelokupnog hrvatskog naroda — što se oslanjamo na čovjekoljubivost, pravdu i opće — ljudsku pravicu. To su bile naše lozinke u prošlosti a ostale su do dana današnjega. Ova naša velebna manifestacija neka za svagda dokonča sve jalove i tendenciozne rasprave i dokone teorije o narodnoj pripadnosti nas Bunjevaca. Mi smo ovdje bili prije četiri sto godina, tu jesmo danas i tu ostajemo sve dotle dok ijedno hrvatsko srce bije u bunjevačkim grudima. Kao Hrvati smo napustili našu rodnu grudu u kršnoj Hercegovini, da kao Hrvati nastavimo naš život u bačkim ravnicama.« Pjevanjem Lijepe naše završeno je zborovanje pred katedralom.