Mata Vidaković i Mata Andrašić, dva starca, dva umirovljena kovača iz Sonte, prijatelji su i kolege od mladih dana. Zajedničko im je zanimanje, zanimanje koje izumire. Zajednička su im i sjećanja na dane »kad je bilo snage u rukama i nogama«.

DI SU ONI DANI I GODINE: Mata Vidaković, rođen 1922. godine, kovački i potkivački zanat počeo je izučavati 1934. godine s tek napunjenih 12 godina. Dobro se sjeća tih godina:
    »Zanat sam počeo izučavati kod majstora Pavla Mihaljeva«, kaže Vidaković. »Šegrtovanje je trajalo četiri godine. Za to vrijeme teoretsku smo nastavu imali četvrtkom poslijepodne i nedjeljom. Sve ostalo bila je praksa. Radnoga vremena nije bilo, radilo se kad ima mušterija. Nakon svršenog šegrtovanja morali smo tražiti majstora kod kojeg ćemo biti praktikanti – kalfe iduće dvije godine. To je bio uvjet za polaganje majstorskoga ispita. Kalfa sam bio u Sotinu, Sivcu i Svilojevu, a majstorski ispit položio sam 1951. godine, kad sam otvorio i privatni obrt. U ono vrijeme bilo je puno konja i zaprega u selu. Bilo je i sedam kovačkih radnji i posla za sve nas, pogotovo u sezoni. Radilo se i po 16 sati dnevno, no nitko se od nas nije obogatio. Majstor Loca, kako su ga u selu zvali, aktivno je radio do sredine osamdesetih, kada je umirovljen, a poslije toga još se 4-5 godina čula zvonjava čekića iz njegove radnje. Pomalo sam kuckao, tek toliko da ne ugasim vatru zauvijek, ali noge su mi skroz popustile i više nisam bio u stanju raditi posao kojeg sam odista volio. Eh, di su oni dani i godine, kad smo okivali kola, pravili plugove, drljače, brane?
    Najveći doživljaj bio mi je okivanje novih kola. Okovati vatrena kola, kako mi Sonćani kažemo, nije bio samo prost zanatski posao. To je bila umjetnost. I danas se sjećam svih kola i fijakera koje sam okovao. Sve su to unikati. Nismo imali prese, pneumatike i što ti ja znam kakva pomagala. Radili su, što kažu, i ruka i duša. Oblikovali smo željezo po želji gazde, a po svršetku posla, skupa s njim bismo sjeli na kola i otišli na aldumaš.«

KONJI VOLE BLAGOST: Mata Andrašić, rođen 1930. godine, često obiđe svojega staroga prijatelja. Rado se prisjećaju mladih dana.
    »Ja sam na šegrtovanje otišao 1943. godine, u vrijeme njemačke okupacije«, priča Andrašić. »Želio sam učiti za mesara ili pekara, no nije mi se posrećilo. Prednost su imali Nijemci i Mađari, a mi, Šokci, po običaju smo bili na repu. Po sistemu daj što daš, otac me je dao na izučavanje kovačkoga zanata kod majstora Antuna. Kalfa sam bio u Prigrevici i Somboru. U vrijeme šegrtovanja, s obzirom na ratne godine, teško se živjelo, pa sam bio više gladan, no sit. Ljepši dani počinju u vrijeme kad sam postao kalfa. Kako su godine prolazile, kako sam otkrivao tajne zanata, tako sam ga više cijenio, a konačno i zavolio. Moj prijatelj Loca više je volio okivanje i, poslije, varenje, a meni je omiljeni dio posla bilo potkivanje konja. Sjećam se priprema za polaganje majstorskog ispita iz potkivačkoga zanata. Imali smo stručnu literaturu od 300 strana, bila je to anatomija konja, većim dijelom konjskih nogu, no konji su uvijek bili moja ljubav, nije mi bilo teško proučiti anatomiju. Potkovao sam jako veliki broj konja. Evidenciju nisam vodio. Nikada ni jednoga nisam udario. Konji su jako osjetljivi, imaju dušu. Na batine se »ustvrdoglave«, onda tek postaju opasni. Vole lijepu riječ, blagost, staloženost. Danas, kad je snaga popustila, najviše žalim za potkivanjem, za druženjem s konjima.«
DEGRADACIJA ZANATA: U mlađim danima Mata je bio aktivan član više udruga: »U ona vremena privatni obrtnici su bili glavni nositelji aktivnosti u Dobrovoljnoj vatrogasnoj udruzi. Ja nisam bio obrtnik, bio sam uposlen u PIK-u Apatin, OOUR »Mladi borac« u Sonti, no kako su moji kolege i prijatelji bili vatrogasci, bilo mi je logično da to budem i ja. Bio sam i nogometaš u mjesnom NK »Dinamo«, vratar u vječitoj pričuvi. Što mogu, kad sam ispred sebe imao takve veličine, kao što su bili Mrvičin i kasnije Žarak. Bio sam aktivan i u KUD-u. Plesao sam u folklornoj sekciji, a omiljena mi jebila dramska, jedno vrijeme s nama je radio Ivan Hajtl, a kasnije učitelj Tomašev. Bilo je to vrijeme entuzijazma, vrijeme koje nedostaje današnjoj omladini.«
    Na upit o sustavu izučavanja zanata nekad i sad, Andrašić kaže: »Mislim da su sve ove reforme školstva pridonijele degradaciji zanata. U vrijeme dok sam bio uposlen na ‘Mladom borcu’, dolazili su učenici poslije desetog razreda, upisivali bi jednu godinu zanatskoga smjera. Pa, što će naučiti za jednu godinu i to dva dana tjedno? Nismo mi bili badava četiri godine na šegrtovanju. Zanat se samo tako može naučiti. U potkivanju konja ne pomaže nikakva tehnika, samo znanje, mirna ruka i blaga duša. I to je najbitnije, ljubav prema konjima. A konja je sve manje. U Sonti je nekada za Grožđe bal bilo puno zaprega, a danas ih je jedva desetak. Koliko će biti dogodine?«