Proljeće je ove godine službeno stiglo 20. ožujka, a 2. travnja održani su izbori u Srbiji. Konkretno, toga dana birali smo predsjednika Republike. Neki »koji ne žele dobro Srbiji« rekli bi sarkastično, pa nije ni bio baš neki izbor. S jedne strane, stajala je samostalna i neovisna »gromada od faktora stabilnosti i mira u cijeloj regiji«, a s druge protivničke strane desetak, što manje ili više poznatih »patuljaka« koji uglavnom »ne žele dobro Srbiji« iza kojih stoje »strane sile koje žele da Srbija bude nesamostalna«, da destabiliziraju cijelu regiju, Balkan i Europu, (bar su nam tako rekli, a mnogi su u to i povjerovali). Velika većina ljudi želi mir, stabilnost i redovitu isplatu mirovina i glasovala je za tu opciju.
Rezultat toga bila je »čista kao suza« uvjerljiva pobjeda, koja je objavljena iste večeri tog dana, uz već tradicionalne zvuke truba. Moram priznati neka lica su mi u slavljeničkoj masi nedostajala, no možda su imali važnija posla, npr. da prikupljaju papirne dokaze oko neke fondacije, koje su sutradan potraživali istražni činovnici. Ali početkom tjedna dogodilo se još nešto što nitko nije očekivao (mada su to neki predsjednički kandidati najavljivali): mladež, popularno nazvana »studenti«, u većim gradovima naše domovine, na njihov dan zvan i »dan studenata«, izišli su na ulice da prosvjeduju, i od toga dana to rade redovito svaki dan i sve masovnije i masovnije. Kako mi se čini, dok budete ovu kolumnu čitali i nadalje će prosvjedovati, valjda do subote, 15. travnja, kada će famozni RIK objaviti konačne rezultate izbora i kada bi demonstranti trebali shvatiti, da je »la Commedia e finita« (opera Pajaci) i da nema razloga daljim prosvjedima.
Što to oni hoće?!
Pošto prosvjedi traju već duže vrijeme došlo je do toga da pojedini političari, analitičari, komentatori, novinari i ostali, počinju tumačiti događaje, najčešće se čuje pitanje što to oni hoće i tko ih financira, tj. tko stoji iza prosvjednika? Slušajući razna tumačenja neminovno sam se sjetio svoje mladosti, kada sam i ja bio student i sudionik na demonstracijama lipnja 1968. godine u Beogradu. Najčešće su nas kritikovali da imitiramo francuske i talijanske studente koji su nešto ranije u svibnju, uz sukobe s policijom, demonstrirali na ulicama Pariza. I kod nas je bilo sukoba, ranjenih, navodno i mrtvih. Prosvjedničke parole spominjale su i neuspjelu privrednu reformu započetu 1965. godine, čiji je rezultat bio masovni odlazak radnika u zapadne zemlje »na privremeni rad u inozemstvo«, zamjereno nam je »što hoće ti studenti, oni imaju najviši standard u zemlji«. Sada nema sukoba, ali i nadalje se masovno odlazi iz zemlje. Nazivani smo i »anarho-liberalima« što je nonsens, ili si anarhista ili si liberal, ali ujedno smo bili i ljevičari, crveniji od crvenih, jer je Beogradski univerzitet prekršten u »Crveni univerzitet Karl Marx« i lansirana je parola o crvenoj buržoaziji itd. Pitanje je tko je bio u pravu? Prosvjedi su trajali sedam dana, onda je tadašnji predsjednik SFRJ održao, po meni uopće ne slučajni govor na TV-u, priznao je da ima grešaka, ali da studenti na pogrešan način izražavaju svoje mišljenje. Usput, obećao je i neke »nove rezolucije i reforme«. Od tog doba, s vremena na vrijeme proglašavaju se nove i novije reforme. Eto, i sada smo u eri vrlo uspješnih reformi, koje neke sile žele zaustaviti i u tu svrhu služe se i prosvjedima omladine. O drugim gadostima ni ne treba pričati.
Zrno po zrno pogača
Želje prosvjednika su i da se smijeni kompletni RIK, koji je sudjelovao u »krađi glasova« koje ustvari nije bilo, jer je prilikom javnog prebrojavanja glasova s dva biračka mjesta pronađeno »samo četiri neispravna glasčka listića«?! U knjigovodstvu (npr.) ne može biti ni viška ni manjka ni za jednu paru, jer je to sumnjivo. A prilikom izbora četiri glasa manje ili više nisu važna?! Na izborima je službeno bilo 8.396 biračkih mjesta, »glas ovdje, glasići tamo« i eto ti tako poželjna pobjeda u prvom krugu, pri čemu ja ništa ne tvrdim, ali znajući u kojoj zemlji živim sve je moguće. Postoji još jedna »sumnjiva činjenica«. Po popisu iz 2011. godine u Srbiji je bilo 7.120.666 stanovnika, od toga ispod 18 godina 1.427.272. Pretpostavimo da je ovaj odnos ostao isti (a smanjio se), onda u zemlji ima samo 5.693.394 građana s pravom glasa, ako dodamo 294.045 lica, recimo svi odrasli, koji su u momentu popisa boravili u inozemstvu, onda je to pak 5.987.439 glasača, a ne oko 6.724.172 kako je to objavljeno prije izbora predsjednika. A evo i podatak za naš grad: 2011. Subotica je po popisu imala 141.554 stanovnika, a na aktualnom spisku ima 130.902 birača, što praktično znači da tu živi samo 10.652 maloljetnih osoba?! Danski kraljević bi rekao »nešto je trulo u državi Danskoj«. Srećom, mi nismo kraljevina i nemamo kraljevića, a za najviše godinu dana ponovo će biti nekakvi izbori. A u međuvremenu saznajte što znači izreka Pirova pobjeda.
