Uspjeh Dijane Šefčić, sportašice Atletskog kluba Spartak, zasigurno je bez premca, bar u državnim okvirima. Na Zimskom prvenstvu Srbije, održanom proteklog vikenda u Senti, Dijana se 26. put okrunila naslovom najbolje bacačice kugle u državi. Rezulat je to kojeg sigurno druge natjecateljke teško mogu sustići. Ako se zna da se ovim sportom počela baviti s 23 godine, onda su njeni rezultati s natjecanja još učinkovitiji.

»Jeste, kasno sam se počela baviti atletikom, a ta starosna dob je vrijeme kad se mnogi odlučuju povući iz sporta, tako je bilo onda, tako je i sad. U početku me je, iskreno, bilo malo sramota pojaviti se na natjecanjima. Bila sam najstarija, a i imala sam smiješan rezultat od 8 metara, što je naravno, bilo daleko od odličja«, prisjeća se naša sugovornica svojih početaka.

 

Upornost

 

Kako kaže, ostala je u sportu, zahvaljujući jednoj svojoj osobini.

»Po prirodi sam dosta tvrdoglava i uporna, pa rekoh tada sebi da pokušam još malo, svakako ništa ne gubim. Sve se promijenilo kada je pala prva medalja. Osjećaj je bio nestvaran, nekoliko dana nisam dolazila sebi, nisam vjerovala da mogu do takvog rezultata i onda, na koncu, ipak shvatiš da vrijedi ono što činiš.«

Naravno, nije svaka medalja došla bez muke. U sportu, kao i u životu, ima i uspona i padova, dilema, samoprovjeravanja, samokritiziranja...

»Svaka državna medalja ima svoje vrijeme, svoju priču, svoju muku i radost. Drago mi je što sam uspjela osvojiti toliko titula, jer samo ja znam koliko je uopće bilo teško doći do toga. Napose ako nemaš neku veću potporu, nego se moraš snalaziti sam.«

Dijana ističe da na početku nije imala velikih ambicija. Jednostavno, voljela je sport i to je bilo dovoljno. Nakon dvije godine treniranja postala je državna prvakinja, uslijedile su medalje sa velikog IAAF natjecanja u Szombathelyu, pa bronca s Kupa Europe.

»Učinila sam nešto što nekome ne pođe za rukom ni poslije više godina treniranja. Jedne godine sam imala 13 pobjeda na 17 natjecanja i prozvali su me čudom u Atletskom savezu. Onda su i ambicije počele rasti. Rekla sam sebi da mogu još bolje. Naredne godine sam sam bila viceprvakinja Balkana, potom je stigla medalja s Kupa Europe, i to zlatna. Bacila sam normu za Prvenstvo Europe, sedam puta sam popravljala osobni rekord te godine. Skoro svake godine, evo već je 14 sezona iza mene, imam više od 10 pobjeda. No, javnost to ne zna, jer se ne volim hvaliti. Uvijek se šalim kad me netko upita o broju pobjeda, kažem da se više ne broji poslije stotke.«

 

Poboljšani uvjeti za trening

 

Kao krunu karijere Šefčićeva smatra moment kad je okrunjena kao najbolja sportašica Subotice (2006. godine), a u samom vrhu tog izbora bila je više puta. Na koncu razgovora ona dodaje da su godine prošle brzo.

»Sve je proletjelo brzo, ni ne stigneš se okrenuti, a već imaš milijun uspomena. Ne kajem se zbog ovog izbora, iako su uvjeti bili dosta loši, pogotovo do prije dvije godine kada je došla nova uprava u Spartak. Bilo je situacija i da sam radila sama, bez trenera, ali eto, ako želiš nešto dovoljno, možeš uspjeti. Žalim samo što mi tada nije bila pamet kao danas, jer bi sve moglo biti još bolje. Evo ove godine ćemo dobiti novu atletsku stazu, poboljšavaju se uvjeti... Šteta što se godine ne mogu vratiti, idem dalje, u nove pobjede. Vjerujem da u svakom sportu ima i uspona i padova, tako je i kod mene. Tisuću puta sam pomislila da ću odustati, ali je uvijek bilo ono ‚što ako ću se poslije kajati‘. Nastavljam dalje, ako mi Bog da zdravlja, ili bar dok me netko ne pobijedi. Vidjet ćemo.«